O navrsenoj osamdesetoj

Henri Miler ,americki pisac (odlomak iz knjige)

Ako u osamdesetoj nisi bogalj ni bolesnik,ake te sluzi zdravlje ,ako jos uzivas u dobroj setnji, u dobrom jelu ( sa svim zerzevatima),ako mozes da zaspis,a da prethodno ne uzmes pilulu,ako te jos razgaljuju ptice i cvece,planine i mire,onda si retko srecno celjade i zato treba da padas na kolena ujutru i uvece i da hvalis dobroga Boga sto te tako stedi i cuva.Ako zalazis u podne,a vec si klonuo duhom,vec na putu da postanes automat,moglo bi da ti s cini dobro da kazes svome gazdi-ispod glasa,razume se-Jebi se lafe!Nisam ja tvoja svojina! Ako te boli dupe za sve ,ako jos moze da ti se digne na neku ubavu zadnjicu ili par lepih sisa,ako mozes da se zaljubljujes iz pocetka,
ako mozes da oprostis roditeljima zlocin sto su te doneli na ovaj svet,ako si zadovoljan sto nigde ne stizes,nego samo prihvatas svaki dan onako kako naidje,ako mozes daprastas i zaboravljas,ako mozes da se uzdrzis da ne postanes kiseo,mrgodan,ogorcen i cinican-covece pa vec si upola sredio stvar!

Na vrhu ima vrlo malo prostora, dok na dnu ima tusta i ima takvih kao sto si ti,a nema stiske niti te iko podmuvava.Nemoj da mislis ni za trenutak da je zivot genija srecan.Daleko od toga.Budi zahvalan sto si niko i nista.

Ako si imao uspesnu karijeru,kao sto sam je ,pretpostavljam imao ja,pozne godine mozda ti i nece biti najsrecnije zivotno doba.(Ukoliko nisi naucio da gutas sopstvena govna.)Uspeh je ,zbog ocekivanja sveta,kao kuga za pisca koji ima nesto da kaze.Jes sada kada bi trebalo da uziva u dokolici,ispada da je zauzetiji nego ikada.Sada je zrtva svojih obozavalaca i dobro zeljitelja,svih onih sto prizeljkuju da iz njegovog imena nesto izvuku.Sad mora da vodi drugaciju bitku.sada je muka kako ce da se oslobodi da radi samo ono sto mu se radi.

Iako poznaje svet ,jer si imao svakojaka iskustva,iako si stekao svakodnevnu zivotnu mudrost, ne mozes da ne vidis da su glupaci postali gluplji,a davezipostali jos dosadniji.Jednog po jednog,smrt ti onosi prijatelje,ili velikane koje si postovao.Sto ti staris to oni umiru brze.Na kraju ostajes da stojis kjos samo ti:Gledas svoju decu ,ili decu svoje dece,kako prave iste besmislene greske,cesto takve greske da ti se srce cepa,kakve si i ti pravio u nihovom dobu.A nista ne mozes da kazes ,niti da ucinis da sprecis.U stvari gledajuci mlade shvatis kakav si idiot nekada davno i sam bio- a mozda si i sada.

Jedino mi sada postaje ociglednije-osnovne ljudske crte ne menjaju se sa godinama..Osim retkih izuzetaka,ljudi se ne razvijaju,niti evoluiraju,hrast ostaje hrast,svinja svinja,a magarcina magarcina.Daleko od toga da ih popravlja,uspeh obicno samo pojacava njihove mane i nedostatke.Cesto se pokazuje da oni briljantni tipovi iz skole bas nisu birljantni kad jednom zakorace u svet :Ako si mzeo izvesne momke iz razreda ,mrzeces ih jos vise kada postanu finansijeri,drzavnici ili generali s pet zvezdica:Zivot nas natera da utuvimo poneku lekciju ,ali ne obavezno i da porastemo.Ovako nasumce,mogu da se setim samo desetak tipova koje je zivot necemu naucio.Velika vecina ne bi se prepoznala kad bih im ja nesto nadevao imena.



Verujem da sam sa osamdeset godina daleko vedriji nego kad mi je bilo dvadeset ili trideset.I ni slucajno ne bih voleo da opet budem siparac.Mladost je mozda sjajna ali se podnosi bolno.Stavise
, to sto se zove mladost,po mom misljenju i nije mladost,pre je nalik na preranu starost.Ja sam imao to blazenstvo ili prokletstvo da mi se mladalacko doba oduzilo.Stigao sam do neke nazovi zrelosti posto sam prevalio tridesetu.Tek sam u cetrdesetim poceo stvarno da se osecam mlad.Ali sam onda bio pripravan za to .Pikaso je jednom rekao:Covek pocinje da biva mlad sa sezdesetom ali je onda prekasno.Dotad sam izgubio mnoge iluzije, ali na srecu,ne i odusevljenje,niti zivotnu radostniti radoznalost.Mozda sam bas zbog te radoznalosti- za sve i svasta-postao ovakav pisac kakav jesam.Nikad me nije napustala.Cak i najgori gnjavator moze u meni da probudi zanimanje ,kas sam raspolozen da slusam.

Ono cega se vecina plasi kad razmislja o starosti jeste nesposobnost da se sklapaju nova prijateljstva.Ako je covek ikad bio sposoban da sklapa prijateljstva ne gubi tu sposobnost nikada, ma koliko bio star.posle ljubavi,prijateljstvo je , po mome misljenju,najdragocenje sto zivot moze da vam pruzi.Ja nikada nisam imao muke da se s nekim prijateljem,ustvari, to mi je ponekad bila mana,ta lakoca sa kojom sam sklapam prijateljstva.Potoji izreka da se covek poznaje po tome s kim se druzi.Cesto se pitam koliko istine imau svemu tome.Citavog zivota druzio sam se sa tipovima koji su pripadali ne moze biti razlicitijim svetovima.Ima sam ,i jos imam prijatelje koji su niko i nista i nih ubrajam u svoje najbolje prijatelje.Druzio sam se sa kriminalcima i sa trulim bogatasima.Upravo su mi prijatelji pomagali da prezivim,ulivali hrabrost da izdrzim ,a cesto me toliko gnjavili da sam plakao od muke.Jedino sto trazim pred svojim prijateljima,bez obzira ko si sta su u zivotu to je da pred njima mogu iskreno da govorim.Ako ne mogu da budem iskren sa prijateljima,ili on sa mnom ,odmah ga bataljujem.
Sposobnost da drugujes sa zenom,posebno sa zenom koju volis to je za mene najveci podvig.Ljubav i prijateljstvo retko idu zajedno.
Mozda je kod spokojnog starenja najutesnije to sto si sve sposobniji da stvari ne uzimas preozbiljno.

The End
FINE

kraj je zato sto necu dolaziti na blog Uncafediarte izvesno vreme
Vreme cu posvetiti vise drugim blogovima.
ko prati ovaj blog neka procita.

Drecava pita

Divno je kad se vratis u Ameriku kao stranac.jos je bolje ako o Americi nikada nisi nista cuo ni citao.Shvatis je u taku,prosto iduci niz ulicu.Novine mogu da lazu,casopisi mogu da zamagljuju,politicari mogu da falsifikuju,ali ulice urlaju od istine.Idem ulicama i gledam muskarce i zene kako razgovaraju,ali razgovora nema.Vidim da se vino i pivo reklamiraju svuda,ali nigde nema ni vina ni piva.Na svakom stolu vidim istu casu ledene vode,u svakom izlogu iste drecave kerefeke,na svakom licu istu praznu pricu.Ta istovetnost svega zapanjuje.Lici na klice raka koji se siri.Bolest se rasprostranjuje ,jede i razjeda sve,dok ne ostane niceg,sem njega -raka.

Svakog,dana,svakog sata,svakog minuta Amerika postaje sve vise americka.kao da su se dotoci doseljenika,oni ogromni plimni talasi tudjinske krvi koji su napajali ogromni organizam Amerike,pokazali nedelotvornim protiv bolesti.Sad nova krv vise ne pritice,srce je prestalo da radi.Vodi se trka izmedju hitrog i mrtvog.Sad su klice potpuno zaposele polje:bolest mora da protera svoje.I bolest proteruje svoje.Citav se svet zarazava njenim virusom.Ne mozes da uteknes ,ma kuda da krenes.Cak su i kinezi inficirani.Citav svet mora da se inficira pre nego sto bolest popusti-ako ikada popusti.Ne vredi da sanjas o ekonomskom spasenju,bitka se ne vodi izmedju imucnih i neimucnih ,nego izmedju Amerike i ostatka sveta.Pitanje je samo da li ce Amerika da unisti svet,ili ce Amerika biti unistena.To sto je lek za rak pronadjen,na primer,ne podrazumeva da ce sam rak biti iskorenjenNaprotiv,mogao bi da procveta jos bujnije.Mozda cemo prestati da ga se plasimo i to je sve.Ali ziveli mi u strahu ili ne ,ono sto izaziva rak ostaje.

Mislio sam dok sam pristajao u luku,da ce pogled na obrise grada ipak da deluje na mene.
Na kraju krajeva tu sam rodjen,tu odmah pored reke, i odrastao sam s tim obrisima,koji su se menjali.Imao sam pravo da ocekujem neko sitno uzbudjenje,neki trzaj,neki zakrzljali ostatak nestalih secanja.Ali ne,gledao sam ih tacno onako kako sam ih gledao i pre-malaksalog srca,odbojnih predosecanja.Sve mi je izgledalo i vrlo prisno i vrlo mracno i vrlo ruzno-kao prilikom budjenja iz sna.Ovo je ,pomislih,osecaj koji ljude obicno obuzima kada govore o stvarnosti.ako je dolazak u Evropu bio oblik izmicnja,bezanja od svoga ja ,od stvarnosti,onda sam znao da sam se vratio i da je stvarnost ovo.ili je trebalo da to bude, i moglo je da bude,da nisam okusio jednu drugu stvarnost odsustvujuci iz rodne zemlje.

Ovo je odlomak iz knjige americkog pisca Henrija Milera kako on dozivljava Ameriku.

Fotke reka Vrelo

Reka Vrelo

Reka Vrelo je najkraca reka u Srbiji.

L=365m (isto koliko ima dana u godini)

Reka je veoma cista i providna i bogata je pastrmkom.Nalazi se pored Drine na putu za Bajinu Bastu.Reka Vrelo se uliva u Drinu u vidu vodopada.

Prvu put da vidim narandzaste pastrmke kod nas.

Perucac

jos fotki Perucac

Fotografije Perucac

Postiram nekoliko fotografija -jezero Perucac.

Jezero se prostire duzinom od oko 45km od Visegrada do Bajine Baste.

Paint Jam art

Neverovatan perfomans.
Odlican umetnik!

Jos jedna recenzija Dilan Dog

Jos jedna recenzija stripa Dila Dog, u pitanju je hrvatska recenzija i odlicna epizoda

Kratak sadržaj -------------------------------------------------------------------------------- Sclavi na vrhuncu kreativnosti, stvara možda i najbolju priču Dylana Doga. Zašto tri puta nula daje nula, te zašto tri podijeljeno s nula daje beskonačnost? Sve to, i mnogo više, u ovoj epizodi koja ruši pravila i spaja nespojivo!
Zanimljivosti -------------------------------------------------------------------------------- U ovoj epizodi imamo 'normalnog' Groucha, od kojeg se može puno toga naučiti. Ova priča nastala je nakon prvog Sclavijevog duljeg 'odmora' od Dylana Doga. U tom ciklusu podario nam je i 'Nojev let' i 'Dok vas smrt ne rastavi'. Naziv mjesta 'Bellybutton' Sclavijeva je duhovita dosjetka, pošto belly button na engleskom znači – pupak. Dakle, Bellybutton ili vukojebina ;) Pokušao sam provjeriti istinitost tvrdnje starog Amosa o mačkama. Naime, on tvrdi kako se mačke na prvi znak opasnosti ukipe, i ostaju mirovati satima dok nisu sigurne kako je opasnost prošla. Balkanske mačke ili bježe, ili zastanu na mjestu samo na par sekundi. Što se događa kad netko ide istraživati nešto što i djeca mogu shvatiti, ali je u istom trenutku jako teško objasniti da je to zaista i točno? Kao na primjer, jednostavna matematička radnja, koja glasi 3 x 0 = 0. Je li tomu doista tako, upitao se simpatični profesor Knock, rođeni Londonac koji jako čudno priča engleski. I mada njegova istraživanja pokazuju upravo suprotno, tj. da tri pomnoženo s nulom daje tri, izgleda da se svemir ne slaže s tim. A kad se svemir ne slaže s nečim, on otvara vrata u beskraj. Ili, kao što kaže citat iz stripa, koji je pak citat Lao Cea: 'Tao stvori jedan, jedan stvori dva, dva stvori tri, a tri stvori sva bića. Tri vrata beskraja su.' Dakle, Sclavi sasvim sigurno nije slučajno odabrao baš trojku, za one koji su se zapitali zašto ne osam puta nula, ako takvih ima. I mada se sam simbol osmice lako transformira u simbol beskonačnosti, ni trojka nije daleko, spojiš par linija i tu si, kao što Brindisi zorno prikazuje na par vinjeta. Profesor Knock, iako nije postigao prvotnu namjenu, uspio je u nečemu puno većem. Nije dokazao svoju jednadžbu, ali je pokrenuo niz zabavnih i čudnih događaja koji čine ovu priču, i na tome mu neizmjerno hvala. E da, usput je otvorio prolaz u nešto što bi vrlo lako mogla biti kakva druga dimenzija, no to je sad manje važno  Simptomatično za ovu priču je što počinje recesijom, koja upravo pogađa svijet zadnjih mjeseci, a recesija nastaje, vjerojatno kao i u stvarnosti, najobičnijom glupošću. Zahvaljujući tomu, na scenu stupa Groucho, britak i oštar u kritiziranju svjetskog poretka, a u istom mahu i duhovit. Inače, priča obiluje duhovitim situacijama i dijalozima, što samo potpomaže radnju i podiže atmosferu. Dylan je ovdje više kao pasivni promatrač, uvučen u priču za koju misli da ne sadrži ništa nadnaravno u sebi. Recesija je, pa prihvaća bilo kakav posao. Makar taj posao značio i odlazak Bogu iza nogu i obavljanje uloge običnog dostavljača. Da, običnog dostavljača poslanog da spriječi recesiju i svijet izvuče iz krize, što opet pokazuje da kriza nestaje isto onako kako i nastaje – glupošću. Sclavi se ovdje igra. Igra se zaplitanjem i ispreplitanjem naoko beznačajnih sitnica, izgovorenih tek onako, usput. Primjerice, Past, izlazeći iz zatvora, komentira: 'Vidi se da je smrt na dopustu.' Na prvo čitanje ta rečenica ne upada u oči, no kasnije postaje jasno kako nam Sclavi crta rješenje, iako zna da ga nećemo prepoznati. To čini kraj još boljim i neočekivanijim. Uf, čini mi se kao da sam napisao ne znam koliko toga, a u stvari nisam ni zagrebao ispod površine ove slojevite priče. Ono što ju čini posebnom su likovi, tako živopisni i jedinstveni, a opet tako jednostavni. Primjerice, Eugeneova baka, ishlapjela starica koja vjeruje kako joj muž, zaleđen u frižideru, čeka da otkriju lijek protiv raka. Naizgled nebitan lik, no savršeno uklopljen u završetak priče. Zatim trojka, Eugene, Will i Past, pljačkaši od kojih samo jedan završi u zatvoru, i cijelih 18 godina čeka na osvetu. Scena kad Past autostopira do Bellybuttona je antologijska, kao i ona kad ga puštaju iz zatvora. Tu su i Verna i Bert, koji imaju jako velikih problema s hvatanjem jednog purana, koji se kasnije također pokazuje kao važan protagonist priče. Ništa nije tu bez razloga, pa ni kineski prodavač, koji se nakon neuspješnog pokušaja pljačke njegove prodavaonice pretvara u filozofa. Ni narkoman koji je tu pljačku izvršio. Mogu ovako do sutra, i opet ne bih obuhvatio sve. A nije mi to ni cilj, 'Tri puta nula' je priča koju morate pročitati.
Kako završava? Fenomenalno. To je sve što ću reći. Ne želim nikome kvariti užitak čitanja, a oni koji su već pročitali ionako to znaju. Svi komadići slagalice spojeni su u jednu smislenu cjelinu, a čitatelj nakon čitanja ima onaj poluludi osmijeh na usnama, zbog kojeg ga okolina s čuđenjem promatra, pitajući se kako jedan običan strip može tako djelovati na odraslog, zrelog čovjeka. Odgovor bi vjerojatno glasio – kako može biti zreo kad još čita stripove. Brindisi je ovdje odličan, snježni ugođaj koji traje kroz cijelu priču fenomenalno je dočarao. Likovi su također dobri, dobro smišljeni, simpatični. Kadriranje na momente odlično, ukupni dojam odlična devetka. Za desetku je ipak trebao ponuditi mrvicu više.
Stanova naslovnica je intrigantna i dobra, u duhu 'matematske' priče. Također devetka, možda bi s današnjim kolorom dobila i 10.
I eto nas na kraju. Nadam se da sam vam barem mrvicu dočarao ugođaj priče, koji je meni čak i bitniji od same radnje. Nisam htio puno prepričavati, bio bi to veliki grijeh s moje strane. I molim vas, sjetite se ove priče ponekad, dok vam pahulje snijega padaju po licu, i dok bezuspješno tražite dvije jednake. Podržite profesora Knocka množeći jabuke nulom, i tko zna, možda i vi otvorite vrata beskraja. A možda i ne.. ;)

Jos jedna recenzija Dilan Dog

Prica se zove Nekropolis.

Jedan od novijih izdanja Dilana Doga.
Perfektna prica.
Pravo remek-delo.

Topla preporuka.
Nisam ljubitelj svih stripova ,ali Dilana Doga moram da istaknem.

recenzija sa hrvatskog portala:

Kratak sadržaj -------------------------------------------------------------------------------- Zbog trovanja hranom, Dylana hitna pomoć vozi u bolnicu na ispiranje želuca. Sutradan se budi u futurističkom zatvoru, kao deo tajnog eksperimenta protiv svoje volje. Do koje granice čovek može da ide u potčinjavanju drugima?
Zanimljivosti -------------------------------------------------------------------------------- Nekropolis, na grčkom jeziku "grad mrtvih". Arhanđel (gr.), "prvi glasnik", anđeo najvećeg ranga. Priča je inspirisana (najviše) filmovima Cube, Das Experiment, i Orwellovim besmrtnim delom 1984. "Terapija bolom" je već viđena u Kubrickovom filmu Clockwork orange. Bibliotekar u Nekropolisu se zove Harry Dufresne, kao i glavni lik filma "The Shawshank redemption". Recenzija -------------------------------------------------------------------------------- Obožavaoci DD su oduvek znali: jedini pravi scenarista istraživača natprirodnih pojava se zove Tiziano Sclavi. Samo on i niko više, a kamoli nekakva studentkinja. Tim više je Paola Barbato imala težak zadatak kada se drznula da krene da osmišlja avanture Dylana i Groucha. Svoj debi u redovnoj seriji je imala sa epizodom San razuma, sasvim prosečnom, usledilo je nekoliko boljih, ali i dan-danas su čitaoci podeljeni oko toga da li je ona podigla ili snizila kvalitet omiljenog im junaka.
Kako bilo, Sclavi je svojevoljno otišao u penziju, i zadovoljava se nadzorom i kontrolom dolazećih scenarija, a Paola je postala u međuvremenu jedan od glavnih scenarista Dylana Doga, i ovom epizodom je barem na momenat uspela da reinkarniše Sclavijev duh, pa je navodno i veliki majstor izjavio: "Žao mi je što se ove priče nisam ja setio"... Kao što (na žalost) nepotpisani autor u predgovoru ovog izdanja kaže, Sclavi i Barbatova imaju drugačiji pristup i viđenje lika Dylana Doga. Dok je Sclavijev Dylan i pored svih užasa, monstruma i ubica, ipak sačuvao zrnce optimizma, i to i poručuje, Barbatova, ponajviše ovom epizodom, šalje više nego pesimističko viđenje sveta u kojem živimo. Ako je Sclavijeva filozofija bila "užas svakodnevice", Paola nam ovde nudi "svakodnevicu užasa", dnevnik mučenja jednog sasvim običnog čoveka, gotovo jednog od nas.
Da ne bude zabune, Barbato nam ne nudi ništa novo, naprotiv. Uz žestok, neskriven flert sa Orwellovom "1984", ili filmovima poput "Cube" ili "Das Experiment", ona ipak uspeva da nam predoči svoje viđenje borbe "pojedinac protiv sistema", i da to tako prezentuje da ni jednog trenutka to ne izgleda kao plagijat, a ni kao hommage, već kao jedan, sasvim dobar, original falsifikata. Dylan se greškom(?) nalazi u zatvoru budućnosti, gde se potčinjavanje nevidljivim čuvarima i potiskivanje sopstvene volje i identiteta nalazi na dnevnom redu. Ništa nije prepušteno slučaju, svako dešavanje, pa i ono najbanalnije, poput lične higijene i obavljanja fizioloških potreba su jasno definisane, njihov početak, kao i vreme trajanja. Naredbe, zbog kojih, ako se bez pogovora ne izvrše, sledi kazna. Sledi sistematsko uništavanje lične volje, povinovanje zapovestima "onih", poput nabezobzirnije dresure ljudskih bića, na koje nam Barbato ukazuje samim spominjanjem naslova knjige Taming of the shrew/ Ukroćena goropad Sa obzirom na dela od kojih uzima inspiraciju, i ova epizoda se kritički odnosi na društveno ustrojstvo razvijenih zemalja. Posmatrajući iz sadašnjice, u nekim metodama iz Nekropolisa može gotovo da se oseti duh nanokapitalizma, ili ako vam draže, globalizacije. Metoda „štapa i šargarepe“ naravno nije nova, samo su ovoga puta u igri novi automobil i Full HD televizor, koji uredno se uredno otplaćuju novom, sjajnom, fancy kreditnom karticom. Pusti se razmišljanja i logike, ima već ko će to za tebe da radi.... Branimo se od sistema?? Ne, ne, ne, sistem smo već odavno mi sami...
I dok Barbato nanovo pripoveda hiljadu puta ispričanu Borbu Dobra i Zla, izvanrednu podršku dobija od Giovannija Freghierija, crtača ove priče. Izvrsno izabran za ovu epizodu (rekao bih ne slučajno), Freghieri svojim crtežom fenomenalno prenosi atmosferu iz Nekropolisa. Belina ništavila iz prve polovine stripa nam gotovo fizički opipljivo prenosi beznadežnost i prve naznake ludila pred kojima se Dylan nalazi. Thumbs up.
Inače, ne mogu da se otmem utisku da se Barbato u ovoj epizodi oprobala i u, koliko je to moguće, ulozi muškog šoviniste. Najveći negativac u stripu, ubica kojeg svi zovu Arhanđel, je ni manje ni više - žena. Još jedna metafora na Evin praiskonski greh, ili je ovo ipak bio pokušaj dodvoravanja čitaocima DD koji je baš i ne mirišu??? I još jedan kuriozitet vezan za Paolu - ovo je PRVA epizoda koju je ona pisala, a u kojoj vidimo Dylana u ulozi neodoljivog zavodnika, if you know what i mean ;-)
Ova priča je imala sve predispozicije da postane fenomenalna, ali je imala nesreću da izađe u redovnoj seriji, i tako ostane skučena na skromnih 98 stranica, koje joj ne dopuštaju da se razmahne. Samim time, i kraj je malo zbrzan, i to kvari opšti utisak, ali, sve u svemu, u periodu lošijih epizoda Dylana Doga, ova epizoda predstavlja jednu od najsvetlijih tačaka. Preporuke

Recenzija prvog Dilan Dog stripa kod nas

recenzija je preuzeta sa hrvatskih portala:

Kratak sadržaj -------------------------------------------------------------------------------- Sybil Brauning biva optužena za ubojstvo svoga muža Johna Brauninga. Kako bi dokazala svoju nevinost, obraća se Dylanu Dogu za pomoć, tvrdeći kako je Johna ubila u samoobrani, te napomenuvši da je on bio mrtav i prije nego nego ga je ubila…
Zanimljivosti -------------------------------------------------------------------------------- prva epizoda Dylana Doga izašla u listopadu 1986. u kinu Dylan, Sybil i Groucho gledaju Romerov klasik «Zoru živih mrtvaca» «Djavolji triler», sonatu za violinu je napisao Guiseppe Tartini str. 15; Dylan pušta ploču sa sountrackom iz filma «Ghostbusters» Recenzija -------------------------------------------------------------------------------- Cijeli sam jučerašnji dan proveo grčevito smišljajući kako da započnem recenziju prve epizode Dylana Doga, htijući je započeti nekim posebnim uvodom, možda i malo neuobičajenim za recenziju… ali onda pomislih dali ima smisla maltretirati ikoga sa sa pričom tipa «Kad sam bio mali, mama mi je kupila jedan strip…» (a tu sam priču već i nedavno napisao na forumu), ili je možda bolje sklepati kratki uvodni esejčić o veličini Dylana Doga kao jedinstvenog strip-ostvarenja i ulogu koju je taj strip imao u mom životu? No, nakon 45-ominutnog, pomalo očajničkog, buljenja u monitor, bez ijedne konkretne misli vodilje, shvatio sam da od toga neće biti ništa i da je najbolje recenziju početi pisati onako kako sam to činio i do tada, koncentrirajući se prvenstveno na dotičnu epizodu o kojoj pišem i o njoj izreći svoj stav. A one esejčiće i druge pričice ostaviti za neku drugu priliku…
Tiziano Sclavi nam je prvom epizodom predstavlja Dylana na onaj jednostavan, osobit i specifičan način koji će se u budućnosti još beskrajno puno puta ponoviti. Naime, mušterija se pojavi pred vratima kuće na Craven Roadu 7, pozvoni na vrata, no umjesto zvonca oglasi se vrisak, i dok mušterija dolazi k sebi oporavljajući se od prvobitnog šoka (pitajući se tko je to vrisnuo), već slijedi drugi šok… pojavljuje se Groucho na vratima, zasipajući mušteriju sa iritantnim šalama i dosjetkama od koje mušterija počne gubiti živce i već polako žaleći što se uopće javila Dylanu Dogu za pomoć juri prema izlazu uvidjevši da samo gubi dragocjeno vrijeme. No, pojavljuje se Dylan koji ipak uspijeva uvijeriti dotičnu mušteriju da je on prava osoba za nju i da mu bez bojazni može ispričati svaki problem koji ju muči a koji će on, kao jedini detektiv natprirodnog na svijetu, pokušati riješiti. A prva mušterija koju je dopalo to zadovoljstvo da se sve to doživi je Sybil Brauning (koju će pratiti sudbina mnogih žena u kasnijim epizodama, zaljubit će se u Dylana, grijati mu krevet mjesec dana, a zatim do izlaska sljedeće epizode zauvijek nestati iz serijala). Pokušavajući obraniti svoju nevinost zbog ubojstva svoga muža, Sybil priča Dylanu priču o tome kako je ona zapravo ubila živog mrtvaca. A gdje se pojavljuju živi mrtvaci, tu je obično blizu i tajanstveni Dr. Xabaras.
I kao što to obično biva u prvim epizodama, odmah se upoznajemo sa glavnim neprijateljem glavnog junaka, a to je u ovom slučaju dotični Xabaras. Xabaras je lukavo osmišljena pojava, čija je cijela ličnost obavijena velom tajne. Vitkog stasa, pomalo aristokratskog držanja, sa tim nekim diaboličnim pogledom u očima ostavlja dojam poprilično karizmatične osobe. Sclavi ne okoliša, već u prvoj epizodi jako pametno mistificira Xabarasov lik, ali samim time i lik samog Dylana Doga, te polako zakuhava odnos izmedju dotične dvojice, koji će se kasnije razviti do neslučenih (i pomalo šokantnih) razmjera. Treba napomenuti da već pri početku epizode i Groucho počinje blago mistificirati Dylana maltretirajući nesretnu Sybil tvrdnjom da je Dylan Dog umro i to već prije 300 godine. Naizgled nevažan, no u budućnosti će se pokazati da je ovaj podatak puno više od jednog običnog Grouchovog vica. A zapravo kroz cijelu priču Sclavi lukavo ubacuje takove mistične elemente u radnju, pozorno pazeći kako ne bi rekao previše, ali dovoljno da zaintrigira i navuče čitateljstvo na novog strip-junaka.
Mora se ipak priznati da se u globalu radi o jednoj više-manje jednostavnoj straight-forward priči, ali solidnoj; imamo tu pametne dijaloge, akciju i odlične sekvence (borba za vlastiti život Dylana i ekipe u selu punom živih mrtvaca je uzbudljiva i uistinu odiše atmosferom straha, možda ponajviše zahvaljujući karakterističnom crtežom Angela Stana, pa bi tu još napomenuo jezovitu scenu u mrtvačnici), pa tu imamo i malo romance… jednostavno, radnju koja jako dobro se kotrlja (bez većih oscilacija) od početka prema kraju. Možda moja jedina prava zamjerka je onaj dio priče sa bombom skrivenom u klarinetu… nekako mi taj način na koji je Dylan razorio Xabarasov laboratorij nikada nije baš nešto činio najbolje osmišljen (pomalo amatersko rješenje), i čini mi se da je Sclavi tu ipak mogao sklepati nešto bolje.
I tako, za prvu epizodu, sasvim pristojan uradak, ne previše kompleksan i zamršen, kako ne bi odmah zbunio (ali) i otjerao publiku, ali opet na jednostavan (ali i inteligentan) način realiziran tako da što bolje pridobije svoje poklonike, a u čemu je, kao što će kasnije vrijeme pokazati, Dylan Dog itekako uspio!

Kutak posvecen stripovima

Kad kazem stripovi mislim prvenstveno na Dilan Dog strip

Ko ga je stvorio? Dylan Dog je stvoren 1986, a njegov autor je genijalni italijanski pisac scenarija Tiziano Sclavi. To je prvi horror strip izdavacke kuce Sergio Bonelli Publishing. Strip je doziveo ogroman uspeh kod kriticara i citalaca, te se danas u Italiji stampa vise od milion primeraka mjesecno.

Ko je on? Dylan posjeduje crte lica engleskog glumca Ruperta Everetta. On je bivsi policajac i bivsi alkoholicar koji je odlucio raditi na svoju ruku i istrazivati nadprirodne slucajeve. Ako vas zanimaju njegove usluge morati ce te otici do Londona, u Craven Road br.7 te mu platiti 50 funti dnevno plus troskove. U njegovim avanturama, cesto krvavim, a opet cesto neznim, poetskim i setnim, Dylan se borio protiv vampira, vukodlaka, duhova i svemiraca, ali takodje i protiv jos opasnijih i ne pouzdanih cudovista poput zlocina, rasizma, ravnodusnosti, zudnje za vlascu, dosade. Neke epizode su neizbrisivo usle u memoriju citatalaca i ubrajaju se u jedne od najboljih stripova stvorenih u Italiji. Ah, ako ste mlada i nezasticena djevojka cuvajte se Dylanovih velikih plavih ociju i tamnog sarma jer on je neodoljiv zavodnik.

Ko su njegovi prijatelji ? Njegov pomocnik i desna ruka je cudni coveculjak sa licem Groucha Marxa. On otvara vrata musterijama te im dosadjuje svojim salama. Brbljavac Groucho daje citateljima mesecnu dozu humora. Zatim, tu je komesar Bloch, stara glava Scotland Yarda pred penzijom, Dylanov bivsi sef iz njegovih policijskih dana. Dylan je vrlo drag Blochu te ga je zbog toga vise puta spasio od nevolja i zatvora.

K su njegovi neprijatelji ? Dylan nema puno karakteristicnih neprijatelja koji se pojavljuju kroz niz epizoda. No zato, svuda oko njega je nadprorodni sviet kojem se treba suprotstaviti. No ipak, trebamo spomenuti jedno lice koje se pojavljuje u vise epizoda, Smrt te doktora Xabarasa, ludog naucnika koji zeli pobiediti smrt, oca Dylana Doga.

hrvatski clanak o Dilan Dogu:

Nakon što je godinama Sergio Bonelli Editore preferirao western tematiku u svojim stripovima, u prvoj polovici 80-tih godina prošlog stoljeća došlo je do naglog zaokreta u odabiru tematike novog vala stripova. Godine 1982. pojavio se Martin Mystere koji se bavio tematikom velikih zagonetki i misterija. Taj se odabir pokazao kao pun pogodak te je strip doživio veliki uspjeh. Motivirani uspjehom stripa koji se bavio nečim potpuno novim trebalo je odabrati temu koja će biti nova i dovoljno dobra da zainteresira čitatelje. Tada na scenu stupa mladi scenarist koji je do tada radio scenarije za druge junake u Sergio Bonelli Editore (Zagor, Mister No) i koji je, kako se poslije pokazalo, kreirao jednog od najvećih likova talijanskog stripa i postigao ogroman uspjeh u Italiji i u cijelom svijetu. Taj mladi scenarist zvao se Tiziano Sclavi, tema koju je odabrao je bio horror , a glavnog junaka je nazvao Dylan Dog. Potpuno neočekivano, prve epizode postižu ogroman uspjeh u Italiji, jer je publika očito bila gladna novih i zanimljivih tema, te se horror tematika pokazalapuno zanimljivijom nego što se očekivalo. Dylan Dog već nakon nekoliko brojeve zauzima visoko drugo mjesto po prodavanosti Bonellijevih izdanja odmah iza Texa Willera. U zlatnim vremenima Dylan se prodavao u preko milion primjeraka worldwide, dok danasnja tiraža ovog junaka iznosi jos uvijek nevjerojatnih 300 000 primjeraka mjesečno!!! Veliki doprinos ovakvoj prodaji možemo potražiti u činjenici da je Dylan Dog jedan od rijetkih stripova koji je naišao na dobar prijem u ženskom dijelu populacije, koje čine dobar dio Dylanovih čitatelja!

Dylan je detektiv, istražitelj, ali ne bilo kakav detektiv; on je, kako je sam sebe prozvao, istražitelj noćnih mora. Iako prilično mlad, iza sebe već ima karijeru policajca Skotland Yarda, liječeni je alkoholičar, iza njega su i desetine slomljenih srca, no tko je zapravo Dylan Dog niti sam on ne zna jer njegova je prošlost još poprilično prekrivena velom tajne. Za razliku od svog kolege Sherlocka Holmesa koji je inspiraciju nalazio svirajući violinu on svira klarinet, te u slobodno vrijeme slaže modela galije koju vjerovatno neće nikada dovršiti. Lice Dylana Doga je lice britanskog glumca Ruperta Evereta, što je samo još jedan u nizu Bonelijevih junaka čije lice je uzeto od poznatih glumaca (Ken Parker, Nick Raider, Magico Vento, Tex Willer...). Ako ste zainteresirane za njegove usluge možete ga naći u Craven Roadu broj 7 u Londonu, njegove usluge koštaju 50 funti dnevno plus troškovi, ali nerijetko će preuzeti neki slučaj i bez naknade, tek da zadovolji svoju znatiželju. Najslabija Dylanova točka su lijepe žene sa kojima gotovo u svakoj epizodi završi u krevetu. Nije to tipično »macho« zavođenje koje susrečemo kod nekih drugih junaka, Dylanov pristup ženama je poseban pomalo sjetan, iskren i nabijen emocijama, ali te veze gotovo uvijek traju samo jednu epizodu.

Svijet Dylana Doga je svijet koji mi poznajemo, znači sadašnjost. To je na neki način jedan od problema jer su autori ovom liku točno odredili starost tako da je neminovno da će morat ostariti iako se danas još odlično drži. Glavno mjesto radnje je London u kojem se na samom početku ovog serijala odvijalo najviše epizoda. Kasnije se radnja širila po svim djelovima Velike Britanije i svijeta. Budući da se Dylan Dog bavi jedinstvenim zanimanjem u njegovom svijetu susrećemo sve vrste čudovišta (vampiri, vukodlaci, vještice, čarobnjaci, gnomi...) i ljudi bolesnog uma. Iako se u mnogim epizodama nalazi velika količina krvi, odsječenih glava i strašnih prizora morbidnih ubistava Dylanov svijet odiše velikom dozom poezije i melankolije.

Groucho Marx je Dylanov pomoćnik i najbolji prijatelj. Njegov lik je preuzet od poznatog američkog glumca i komičara Groucho Marxa, jednog od urnebesne braće Marx. On se pojavljuje od prvog broja i omiljena zabava mu je pričanje glupih šala svakome tko ih je u prilici čuti, a to su najčešće Dylan i njegovi klijenti,.na njihovo veliko zgražanje. Nekada sa svojim šalama zna pretjerati no u većini slučajeva samom Dylanu je od velike pomoći, pogotovo kad u ključnom trenutku treba dobaciti Dylanu pištolj kojim ovaj treba ubiti čudovište! Inspektor Bloch je Dylanov bivši šef iz policijskih dana i njegov veliki prijatelj. Budući da je važna osoba u Scotland Yardu nebrojeno puta je pomogao Dylanu sa korisnim informacijama, a i nekoliko puta mu je spasio život. Njihov odnos je više očinski nego li prijateljski iako Bloch često zna prigovarati kako zbog Dylana nikad neće dočekati zasluženu penziju. Jedna od karaktiristika mu je da ne podnosi krv i da redovito povraća na mjestu zločina.

Doktor Xabaras je najveći Dylanov neprijatelj koji se pojavio već u prvom broju. Opsjednut serumom besmrtnosti ovaj čovjek bolesnog uma nekoliko puta je stao na put Dylanu. Nažalost, sudbina se ružno poigrala sa Dylanom jer upravo Doktor Xabaras je njegov otac. Smrt je česti Dylanov neprijatelj. Naravno, ona je prisutna kod svih Bonellijevih junaka, ali kod Dylana je ona prikazana kao fizička osoba u dugoj crnoj halji sa kapuljačom koja u ruci drži kosu. Iz epizode u epizodu nastavlja se nadmudrivanje ova dva protivnika.

Glavni pisac i scenarist je i dalje Tiziano Sclavi, iako je u zadnje vrijeem puno pažnje i vremena posvetio drugim projektima i obavezama, tako da su priliku dobili i ostali scenaristi kao Claudio Chiaverotti, Pasquale Ruju, Medda/Sera/Vigna (tvorci Nathana Nevera), Luigi Mignacco i još mnogi drugi...Grafički kreator Dylana Doga je Claudio Villa koji je do 42. broja crtao i naslovnice , a nakon toga ga zamjenjuje Angelo Stano čije radove možemo vidjeti i danas. Osim njih dvojice, veliki doprinos Dylanovom uspjehu dali su i ostali odlični crtači među kojima ćemo istaknuti najbolje i najpoznatije kao što su Carlo Ambrosini, Bruno Brindisi, Gianpiero Casertano, Giovanni Freghieri, Nicola Mari, Montanari&Grassani i Corrado Roi.

Dylan Dog je trenutno u laganom padu i očito je da autori ne mogu držati isti nivo kvalitete kroz ogroman broj izdanja. U zadnje vrijeme se često pojavljuju već viđene priče i čitatelji sa negodovanjem promatraju što se događa s njihovim omiljenim junakom. Za nadati je se da će se stari lisac Sclavi probuditi iz zimskog sna i vratiti u formu, a intrigantno je i pojavljivanje stranih scenarista poput Robina Wooda, autora jedne od najboljih Dylanovih priča u zadnjih par godina - DD Gigante #9 "L'esercito del'male" i koji pokazuje da ima snagu i maštu da vrati Dylana na vrh talijanske strip produkcije.
Bez obzira na tamne oblake koji su se nadvili nad našim junakom, uvjereni smo da će Dylan uspjeti pobijediti i ovog protivnika!