EVOLUCIJA KOSMOSA
Špikovani svinjski but
Пре недељу дана
Najveci svetski reziseri/Jim Jarmush
Dzim Dzarmuš Nezemaljska pojava
Džim Džarmuš. Visoko kotiran. Veoma principijelan. Nije bogat. Umetnički superstar sa verom u stari dobri pank i senzibilitetom odmetnika koji ga navodi da još uvek vozi klasični motocikl trijumf i da živi u Baueriju, tom leglu pijanaca na Menhetnu. Ako se okreneš na zapad, bićeš u Sohou, ako se okreneš na istok, još uvek si u latino zemlji. Ali on kaže da se situacija menja: ”Ovaj fašista od gradonačelnika već je pretvorio centar grada u Diznilend. Plašim se da ću kroz pet godina živeti iznad prodavnice Comme des garcons.” To je zaista razlog za brigu.
On je pravi predstavnik donjeg Ist Sajda. Taj tip ljudi postoji, i Džarmuš je jedan od njih. Svi oni su nekada čitali Glena O’ Brajena i poznavali Edit de Ak. Kao tinejdžer je nosio crno zbog Hamleta, Zoroa i Roja Orbisona. Onda su došli Clash, klubovi kao što je CBGB i te stvari. I tako je on čitao poeziju, voleo Bad Seeds i verovao u ideje tog vremena. I još uvek veruje. Kad je depresivan sluša My Way u obradi Sida Višisa. Nije se prodao. Drži se svoje lične vizije sa tvrdoglavom upornošću, koja je nekada uticala na živote umetnika više nego danas, kada se kultura može svesti na dve reči: traženje prilike.
Sibil Šeperd mu je jednom poslala scenario, a iz Holivuda su ga zvali da radi neke stvari, ali on kaže da sve to izgleda kao da ti producenti nisu nikada videli nijedan njegov film. Više voli da radi za sebe. Da radi ono što želi.
Zato ima sopstvenu produkcijsku kuću, Exoskeleton, koja zapošljava šest ljudi. Ima sve svoje negative i pažljivo štiti svoje filmove. “Sve to zahteva mnogo pažnje, što, veruj mi, i nije tako zabavno.”
On čudno izgleda. Ženama je toliko neobičan da se ne može odoleti pitanju je li ta krajnja neobičnost seksi; a jeste, zato što je užasno pametan i što čovek može da oseti da je verovatno fin. I drugi ljudi to kažu. Da je fin. I zanimljiv. I ciničan. I “mudrac”. Njujorški pisac Stiven Saban je rekao: ”Voleo bih da ga oduvek poznajem.” A lako je shvatiti šta to znači kad ušetaš u sobu, a on je jednostavan i zabavan, i kaže da će ti smešati piće, iako je u pitanju samo čaša vode, i odbija da ti dâ cigaretu zato što si prestao da pušiš, iako on puši mnogo. To se kosi sa nonšalantnošću njegovog ponašanja.
Novinari uvek pišu o njegovoj kosi, i on je to, naravno, primetio. Zovu je pompadur i kažu da on izgleda kao čovek koji je upravo video duha. Čini se kao da je kosa sve sama uradila, ili kao da predstavlja odevni predmet, poput šešira iz neke jeftine radnje na Ist Vilidžu. “Moja kosa nije farbana”, naglašava on.
Ljudi očekuju da režiseri indie filmova afektiraju. To mu je nekada smetalo, ali je naučio da ignoriše ono što o njemu pišu, mada i dalje mrzi da ga fotografišu, i jasno je da je potpuno svestan svoje nezemaljske pojave. ”Ako si glumac ili izvođač, tvoje fizičko prisustvo deo je tvog posla. Ali ja nisam takav proizvod. Robert Frenk, fotograf, jednom mi je rekao: ’Veoma sam srećan kada ne čitam novine’, a to važi i za mene.” Neko bi posumnjao da je emotivniji nego što želi da pokaže. Zna da zaplače na snimanju i misli da je snimanje filmova iscrpljujuće iskustvo. “To je kao da ideš u rat.” Rokovi niskobudžetnih filmova su kratki, on ne može sebi da priušti propuštanje prilike; ekipa i glumci od njega očekuju da ih ohrabruje, a što se njega tiče, svi na snimanju su jednaki.
Sada ima 47 godina, živi sa devojkom i nemaju dece, ali ne priča mnogo o ličnim stvarima. Smeđe oči odbrambeno trepnu ispod crnih obrva kada pokušaš da pričaš o tome. Njegovi najbolji prijatelji istovremeno su njegovi saradnici – kao što su montažer Džej Rabinovic i snimatelj Dru Kjunin. Direktor fotografije Robi Miler je još jedan primer. Džarmuš je upoznao ovog ekscentričnog Holanđanina na brodu u Amsterdamu, i od tada rade zajedno; Miler je tehnički odgovoran za lepotu mnogih Džarmušovih filmova. Džarmuš voli što Miler radi od unutrašnjosti ka spoljašnjosti, i što govori o prirodi likova i značenju priče pre nego što počne diskusiju o izgledu projekta.
Džarmuš je rođen u Ejkronu, u Ohaju, gde je njegov otac radio za gumarsku kompaniju, mada je uvek želeo da bude svoj gazda. Naučio je sina da razlikuje tipove automobila iz pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih, tako da Džarmuš zna sve o tim kadilacima za putovanja po pustim drumovima. Vozi ševrolet kapris iz 1986, ali sanja o jaguaru iz sredine osamdesetih sa ševroletovim motorom, takozvanoj kalifornijskoj verziji. Majka mu je radila kao filmski kritičar za lokalne novine i ostavljala je malog Džarmuša u bioskopu da gleda Mehur i Napad džinovskih kraba. Sa 17 godina je otišao od kuće. Niko ne ostaje u Ejkronu.
Studirao je engleski na univerzitetu Kolambija i proveo nekoliko meseci gledajući filmove iz arhive u Cinematheque Francaise u Parizu.
Bio je učenik Nikolasa Reja, koji mu je pomogao da počne da radi kao asistent producenta na snimanju filma Munja iznad vode Vima Vendersa, kojim je Venders iskazao počast Reju.
Stipendija koju je dobio trebalo je da bude upotrebljena za školovanje na filmskoj školi Njujorškog univerziteta, ali je upotrebljena za snimanje prvog Džarmušovog filma Permanent Vacation. Onda je došao film Čudnije od raja, koji je bio jeftin i crno-beo, i svi su mislili da je dobar. Sandens klinci obožavaju Džarmuša. Tarantino misli da je Džarmuš bog. A svi internetovci i video-fanatici diskutuju o postrealizmu i održavaju tribine u njegovu čast; sada je to Honey, I’m a Home Page.
Filmove Pod udarom zakona, Tajanstveni voz, Noć na zemlji i Odavno mrtav, u kojima ljubav poprima oblik prolazne naklonosti i u kojima nema mnogo intimnosti među likovima, motivi otuđenosti i izolovanosti povezuju u tematsku celinu. Pitam se da li provodi mnogo vremena u samoći; on kaže da provodi, i ljudi koji su mu bliski i važni moraju to da razumeju, ali i on mora da sarađuje, tako da se ne može reći da je nekakav usamljeni gubitnik.
Uspeo je da privuče izvanredan krug talenata, od Vinone Rajder i Džonija Depa do Toma Vejtsa i Roberta Mičama. Uspeva da izvuče ono najbolje iz ljudi, verovatno zato što ih poštuje i sluša, i shvata da je gluma težak posao.
Dok Odavno mrtav (koji neki smatraju njegovim najboljim filmom) baca nekonformistički pogled na pulp western, Džarmušovo novo ostvarenje Ghost Dog nadovezuje se na legende o samurajima, elitnim ubicama koje se stalno reinkarniraju u raznim oblicima, a naročito, u vreme nastajanja filma, u obliku gole individue naoružane mačem koja seče ljude u crkvi u Tornton Hitu.
Ove japanske ratnike na filmu su prikazali mnogi, od Kurosave do Skota Šoa, kalifornijskog režisera filmova B produkcije, koji je za dva dana snimio film Povampireni samuraji-biciklisti iz pakla. Ghost Dog je istinski omaž filmu Žigosan da ubija, neobičnom jakuza trileru Seidžuna Suzukija, i filmu Samuraj Žan-Pjera Melvila, sa Alenom Delonom u ulozi plaćenog ubice-psihopate.
Džarmuš na ove reference gleda kao na “citate”, prisvojene na način na koji su bibap džez muzičari pozajmljivali od drugih muzičara i uplitali to u svoje radove. Ta tehnika ne povlači obavezno neoriginalnost; kada se uradi dobro, ona donosi novu dimenziju, poimanje i značenje. A Džarmuš to dobro radi, preplićući komentare o crtaćima i ležernom ubijanju sa zapažanjima na račun stilskih tradicija vizuelnog nasilja. “Hteo sam da dozvolim sebi da 'citiram' Melvila ili Meri Šeli, ili bilo koga drugog, pa sam otvorio vrata i pustio ih unutra.”
Glavnu ulogu igra Forest Vitaker, koga pamtimo kao debelog antiheroja iz filma Igra plakanja, i koji ima atrofirano oko, nepromočivu jaknu i graciozan je na neobičan način. Džarmuš je upoznao ovog glumca i režisera u Njujorku, i napisao je scenario imajući njega na umu. Često to čini sa svojim likovima, zbog čega su oni najčešće potpuno stvarni a on tako uspešan sa čudnim anonimusima.
Vitaker igra plaćenog ubicu koji živi na krovu sa gomilom golubova, krade kola, puni ih oružjem i ima prijatelja koji govori samo francuski. Film je vrlo spor, kao i svi Džarmušovi filmovi – niko ne progovori ni reč prvih deset minuta – ali tu su ona karakteristična zamišljenost i zadovoljstvo koje proizlazi iz prikazivanja neobičnosti urbane stvarnosti.
Džarmuš tvrdi da ne analizira ni sebe ni svoje filmove, tako da je posmatraču prepušteno da pogađa zašto su izolovanost i neprilagođenost njegove glavne teme. On kaže da se uvek osećao kao autsajder. U školi je bio ćutljiv i nepopularan, verovao je u vanzemaljce i verovatno izgledao kao jedan od njih.
Njegov mlađi brat Tom seća se jedne situacije koja može mnogo da objasni. “Kada sam imao osam godina a moj brat 17, vozili smo kućama neke klince koji su bili kod nas. Jedan od njih je bio pomalo čudan i ostali su bili surovi prema njemu. Nešto kasnije Džim mi je rekao da je važno biti dobar prema čudnim ljudima. A isti taj klinac je bio zao prema Džimu zbog njegove duge kose. Ne mislim na to često, ali ta scena se nekako ugradila u mene.”
Takve scene su ugrađene u Džarmušove filmove. On i njegovi filmovi govore o njima.
Najveci svetski reziseri/ Wim Wenders
Wim Wenders
Vim Venders je rođen 1945. u Dizeldorfu - Nemačka. Započeo je studije medicine i filozofije. Međutim,
svoje akademsko obrazovanje prekida i odlučuje da postane slikar. Venders se seli u Pariz 1966. U
tom periodu postaje redovan posetilac Francuske Kinoteke. Studirao je na Školi za film i televiziju u
Minhenu. Svoju producentsku kuću je osnovao 1974, a član Akademije umetnosti postao 1984. u
Berlinu. Venders pomaže da se ponovo definiše nemačka kinematografija, pa producira neke od
najimpresivnijih radova koji su ikada urađeni na filmu. Jednako dobro barata dokumnetarnom
tradicijom, kao i dramskim delima, stvarajući svoj prvi dokumentarni film 1980. sa Lightenin Over
Water, dok mu je Buena Vista Social Club doneo nominaciju za Oskara za najbolji dokumentarni film.
Najviše uspeha kod kirtike imao je sa filmom Pariz, Teksas. Film je osvojio glavne nagrade na
festivalu u Kanu, kao nagradu BAFTA za najbolju režiju. Bio je predsednik Evropske Filmske
Akademije sve do 1996. Godine 1993. postao je profesor na Koledžu za film i televiziju.
Rođen u Dusseldorf-u neposredno nakon završetka II svjetskog rata, njemački filmski režiser, Wim Wenders odrastao je gledajući američke filmove. Nije bio prvenstveno zainteresovan za komercijalne filmove, nego je, umjesto toga, fascinirao se filmovima niže klase, a posebno melodramama i versternima. Poslije studija studija medicine i filozofije u rodnoj državi Wenders je počeo studirati primjenjenu umjetnost u Parizu (meka za gledanje američkih filmova), a zatim se vratio u domovinu da pohađa minhensku Akademiju filma i televizije.
Prije nego je počeo da režira svoje sopstvene male filmske projekte, Wenders je pisao filmske kritike. 1970. godine sa nekoliko prijatelja oformio je produkciono-distribucionu firmu Filmverlag Der Autoren. Summer in the City (1970) je bio Wenders-ov prvenac, ali je 1973. godine adaptacijom Nathaniel Hawthorne-og The Scarlet Letter postao poznat i van granica Njemačke. Film je obuhvatao mnogo dostignuća. Najviše primjećena je bila gluma Senta Berger kao Hester Prynne i uspjeh predstavljanja krajolika sedamnaestog vijeka.
U tom trenutku, Wenders je počeo snimati ciklus drumskih filmova inspirisanih američkim filmovima te vrste poput: Easy Rider (1970) i Two-Lane Blacktop (1971). Tri njegova filma iz ovog žanra ostvarila su veliki uspjeh: Alice in the Cities (1974), The Wrong Move (1975) i Kings of the Road (1976). Za svoj prvi film na engleskom jeziku The American Friend (1977), Wenders je angažovao svoja tri američka filmska idola: glumac Dennis Hopper (režiser/glumac u filmu Easy Rider) i kultne režisere: Nicholas Ray (Rebel Without a Cause) i Samuel Fuller (The Steel Helmet). Wenders se kasnije pojavljuje kao ko-režiser filma Lightning Over Water (1980) sa Nicholas Ray-em.
Wenders-ovi, "američko" finansirani filmovi Hammett (1980) and Paris, Texas (1983) su bili veoma značajni u oživljavanju atmosfere vremena i mjesta toga doba. Ipak, on je volio raditi u Evropi iako je bio ispred njegovih spozora, pogotovo kada je rukovodio svojim sopstvenim studijom, Gray City. Wenders povratak njemačkim filmovima bio je 1987. godine sa filmom Wings of Desire.
1987. godine dobija nagradu za najbolju režiju u Kanu, a 1988. godine Evropska filmska Akademija mu dodjeljuje istu nagradu. I danas režira i piše scenarije za mnoge filmove.
Vim Venders je rođen 1945. u Dizeldorfu - Nemačka. Započeo je studije medicine i filozofije. Međutim,
svoje akademsko obrazovanje prekida i odlučuje da postane slikar. Venders se seli u Pariz 1966. U
tom periodu postaje redovan posetilac Francuske Kinoteke. Studirao je na Školi za film i televiziju u
Minhenu. Svoju producentsku kuću je osnovao 1974, a član Akademije umetnosti postao 1984. u
Berlinu. Venders pomaže da se ponovo definiše nemačka kinematografija, pa producira neke od
najimpresivnijih radova koji su ikada urađeni na filmu. Jednako dobro barata dokumnetarnom
tradicijom, kao i dramskim delima, stvarajući svoj prvi dokumentarni film 1980. sa Lightenin Over
Water, dok mu je Buena Vista Social Club doneo nominaciju za Oskara za najbolji dokumentarni film.
Najviše uspeha kod kirtike imao je sa filmom Pariz, Teksas. Film je osvojio glavne nagrade na
festivalu u Kanu, kao nagradu BAFTA za najbolju režiju. Bio je predsednik Evropske Filmske
Akademije sve do 1996. Godine 1993. postao je profesor na Koledžu za film i televiziju.
Rođen u Dusseldorf-u neposredno nakon završetka II svjetskog rata, njemački filmski režiser, Wim Wenders odrastao je gledajući američke filmove. Nije bio prvenstveno zainteresovan za komercijalne filmove, nego je, umjesto toga, fascinirao se filmovima niže klase, a posebno melodramama i versternima. Poslije studija studija medicine i filozofije u rodnoj državi Wenders je počeo studirati primjenjenu umjetnost u Parizu (meka za gledanje američkih filmova), a zatim se vratio u domovinu da pohađa minhensku Akademiju filma i televizije.
Prije nego je počeo da režira svoje sopstvene male filmske projekte, Wenders je pisao filmske kritike. 1970. godine sa nekoliko prijatelja oformio je produkciono-distribucionu firmu Filmverlag Der Autoren. Summer in the City (1970) je bio Wenders-ov prvenac, ali je 1973. godine adaptacijom Nathaniel Hawthorne-og The Scarlet Letter postao poznat i van granica Njemačke. Film je obuhvatao mnogo dostignuća. Najviše primjećena je bila gluma Senta Berger kao Hester Prynne i uspjeh predstavljanja krajolika sedamnaestog vijeka.
U tom trenutku, Wenders je počeo snimati ciklus drumskih filmova inspirisanih američkim filmovima te vrste poput: Easy Rider (1970) i Two-Lane Blacktop (1971). Tri njegova filma iz ovog žanra ostvarila su veliki uspjeh: Alice in the Cities (1974), The Wrong Move (1975) i Kings of the Road (1976). Za svoj prvi film na engleskom jeziku The American Friend (1977), Wenders je angažovao svoja tri američka filmska idola: glumac Dennis Hopper (režiser/glumac u filmu Easy Rider) i kultne režisere: Nicholas Ray (Rebel Without a Cause) i Samuel Fuller (The Steel Helmet). Wenders se kasnije pojavljuje kao ko-režiser filma Lightning Over Water (1980) sa Nicholas Ray-em.
Wenders-ovi, "američko" finansirani filmovi Hammett (1980) and Paris, Texas (1983) su bili veoma značajni u oživljavanju atmosfere vremena i mjesta toga doba. Ipak, on je volio raditi u Evropi iako je bio ispred njegovih spozora, pogotovo kada je rukovodio svojim sopstvenim studijom, Gray City. Wenders povratak njemačkim filmovima bio je 1987. godine sa filmom Wings of Desire.
1987. godine dobija nagradu za najbolju režiju u Kanu, a 1988. godine Evropska filmska Akademija mu dodjeljuje istu nagradu. I danas režira i piše scenarije za mnoge filmove.
Bugatti predstavio Galibier superkoncept
Konačno, nakon višemesečnih spekulacija, Bugatti je skinuo veo sa svog novog modela. „Superkoncept” sa četvoro vrata našao se na štandu marke u Frankfurtu. Mada se do sada spominjalo ime Bordeaux, naziv novog modela je Galibier, po teškoj alpskoj deonici na kojoj se vozi Tour de France (Tur d Frans).
Jedna od Galibierovih najubedljivijih osobina je karoserija u dve boje, gde su vrata i prednja krila od poliranog aluminijuma, dok je ostatak u jedinstvenom tamno plavom karbon fiber tkanju. Primetan je i uzdužni greben koji podseća na stare modele Bugattija poput Typea 35 i Typea 57. Koncept pokreće verzija Bugattijevog osmolitarskog W16 motora. Za razliku od Veyrona, agregat je smešten napred, i može biti napajan etanolom. Novi Bugattijev „superheroj” postiže brzinu od 350 km/h!
Jedna od Galibierovih najubedljivijih osobina je karoserija u dve boje, gde su vrata i prednja krila od poliranog aluminijuma, dok je ostatak u jedinstvenom tamno plavom karbon fiber tkanju. Primetan je i uzdužni greben koji podseća na stare modele Bugattija poput Typea 35 i Typea 57. Koncept pokreće verzija Bugattijevog osmolitarskog W16 motora. Za razliku od Veyrona, agregat je smešten napred, i može biti napajan etanolom. Novi Bugattijev „superheroj” postiže brzinu od 350 km/h!
Porsche
Porsche 911 GT3 RS
Novi Porsche 911 Turbo tek što je došao, a marka je već otkrila detalje i fotografije novog 911 GT3 RS.Kao što je i bilo očekivano, novajlija je dobio čitav niz unapređenja koja ga čine moćnijim nego ikada. Umesto 3,6 litarskog boksera tu je sada 3,8 litarska jedinica sa 450 konjskih snaga. Motor je uparen sa šestostepenom manuelnom transmisijom sa kraćim prenosnim odnosima nego što je to slučaj sa GT3.Upravljanje je unapređeno PASM sistemom (Porsche Active Suspension Management), kao i širim tragom točkova.Kada je izgled u pitanju, novi RS zaista izgleda moćno, i možda je i najatraktivniji Porsche-ov model do sada, sa karakterističnom grafikom i revidiranim prednjim i zadnjim delom. Novo zadnje krilo od ugljeničnih vlakana je postavljeno na aluminijumskim držačima.Smanjivanje mase je bilo prioritet, te GT3 RS dobija kao opciju litijum-jonski akumulator koji štedi čitavih 10 kg, kao i izduvni sistem od titanijuma.Oficijelna premijera je zakazana za IAA u Frankfurtu.
Maserati GranCabrio bez krova
Nikad nisam nesto puno vodio razgovore o najnovijim automobilima,pa resih da otvorim teme o automoblima.Uopste nisam poznavalac kola ali mozete procitati osnovne informacije o nekim modelima sto sam nasao na netu.
Neposredno pred IAA u Frankfurtu je Maserati obelodanio svoj novi model, Maserati GranCabrio. Verzija GranTurisma bez krova jednostavno izgleda fantastično. Pitanja u vezi sa novim modelom sa znakom trozupca su se najčešće ticala krova, to jest, da li je on od tkanine ili metala, da li je zadržao četiri sedišta, ili je zadnja klupa žrtvovana, (kao kod Spydera), i naravno, koji će se motor naći ispod duge haube.
Odgovori su sada tu: za razliku od Ferrari Californije, GranCabrio ima platneni krov, koji pokriva četiri sedišta, te se na taj način štedi na masi i prostoru. U suštini GranCabrio je prvi model Maserati bez krova sa četiri sedišta u istoriji. Pokreće ga 4,7-litarski V8 motor sa 433 konjske snage iz GranTurisma S, uparen sa šestostepenom automatskom ZF transmisijom.
Odgovori su sada tu: za razliku od Ferrari Californije, GranCabrio ima platneni krov, koji pokriva četiri sedišta, te se na taj način štedi na masi i prostoru. U suštini GranCabrio je prvi model Maserati bez krova sa četiri sedišta u istoriji. Pokreće ga 4,7-litarski V8 motor sa 433 konjske snage iz GranTurisma S, uparen sa šestostepenom automatskom ZF transmisijom.
Automobili
Iako ne znam bas puno o kolima resio sam da postavim nekoliko postova o automobilima.
Postiram tekst sa vestima o najnovijim automobilima. Za pocetak novi Brabus
Brabus predstavio „Crnog barona”
Kada se priča o jednom Brabusu, korišćenje superlativa se podrazumeva. Ovoga puta se radi o „Black Baron” (Crni baron) modelu baziranom na aktuelnoj E Klasi. V12 zapremine 6,3 litre raspolaže sa strahovitih 800 konjskih snaga i monumentalnim maksimalnim obrtnim momentom od 1100 Nm, inače elektronski ograničenim, jer motor zapravo postiže maksimalni obrtni moment od 1420 Nm!
Naravno, uz potpuno adaptivan sistem oslanjanja su tu moćnije kočnice i veći točkovi. Aerodinamika automobila je poboljšana, a maksimalna brzina je takođe elektronski ograničena na 350 kilometara na čas.
Za one koji se budu odlučili da skinu ograničenje, moćiće da dožive neprevaziđeno iskustvo, jer Crni baron može da dostigne čitavih 370 kilometara na čas.
Cena ovog fenomenalnog automobila iznosi 600.000 evra!
''Royale with cheese''
"ANY OF YOU FUCKING PRICKS MOVE AND I'LL EXECUTE EVERY MOTHERFUCKING LAST ONE OF YOU!"
best movie ,best soundtrack
5 stars
Vise puta sam napominjao da mi je Pulp Fiction omiljeni film.
postiram Pulp Fiction Theme
Reservoir Dogs - Little Green Bag
this song rules
great movie ,great song
Quentin Tarantino always had great soundtracks for his movies.
Muzej šala
Muzej šala u San Dijegu objavio je spisak 10 najboljih prvoaprilskih šala objavljenih u anglosaksonskoj štampi:
Godine 1957. BBC u jednoj emisiji objavljuje da su, zahvaljujući blagoj zimi i nestanku insekata koji napadaju špagete, švajcarski seljaci imali izuzetno dobru berbu špageta sa drveća na kojem rastu. Usledili su mnogobrojni telefonski pozivi zainteresovanih za uzgoj stabala koja daju špagete.
Godine 1985. sportski magazin "Sports ilustrejtid" (Sports Illustrated) objavljuje priču o igraču bejzbola koji je loptu bacio brzinom od 270 kilometara na sat. Tu veštinu je stekao vežbajući u jednom tibetanskom manastiru.
Godine 1962. �*vedska je imala samo jedan televizijski kanal koji je emitovao program u crno-beloj tehnici. Na dan 1. aprila, jedan tehničar se pojavio na ekranu i saopštio gledaocima da će program moći da vide u boji - ako ispred ekrana razvuku najlon čarapu.
Godine 1996. lanac restorana brze hrane "Tako Bel" (Taco Bell) saopštava da je od federalne vlade kupio čuveno zvono slobode (Liberty bell) iz Filadelfije, istorijski simbol američke nezavisnosti, i da će ga prekrstiti u Zvono Tako, što je izazvalo talas negodovanja.
Godine 1997. britanski list "Gardijan" (Guardian) objavljuje dodatak na sedam strana povodom desete godišnjice izmišljene ostrvske republike u Indijskom okeanu. Serija članaka opisuje kulturu i geografiju dva najvažnija ostrva zvana Gornja Rupa i Donja Rupa.
Godine 1992. američki državni radio najavljuje novu kandidaturu Ričarda Niksona za predsedničke izbore, pod motom: "Nisam učinio ništa loše i neću to ponoviti". Slogan je na radiju pročitao imitator.
Godine 1998. publikacija "Novi Meksikanci za nauku i razum" objavljuje vest da je država Alabama, posle referenduma, promenila vrednost broja Pi iz 3,14 u "biblijski broj 3,0".
Godine 1998. lanac restorana brze hrane "Burger King" objavljuje oglas u dnevniku "USA Today" da u ponudi ima i hamburger za levake, specijalno izmišljen za 32 miliona Amerikanaca koji se služe levom rukom. Lanac je kasnije saopštio da je dobio hiljade narudžbina.
Godine 1995. magazin "Diskaver" (Discover) saopštavao da je ugledni biolog Aprile Paco (ime je izraz "prvoaprilska šala" preveden na italijanski jezik) otkrio novu vrstu na Antarktiku: životinju čija se glava zagreva i razgrće led ogromnom brzinom, što je tehnika koju koristi da lovi pingvine. Godine 1976. britanski astronom Patrik Mur saopštava na radiju da će se 1. aprila u 9.47 sati, desiti izuzetan fenomen, pošto će Pluton zaći iza Jupitera. Nov poredak planeta smanjiće gravitaciju na Zemlji. Mur je još obavestio slušaoca da će, ako poskoče u odredjenom trenutku, imati osećaj da lebde. Stotine osoba se javilo radiju da je doživelo taj osećaj.
zanimljivosti iz sveta
Put oko sveta s jednim evrom
Kada je Keići Ivasaki (36) pre osam godina biciklom krenuo na put po Japanu, imao je kod sebe samo nešto više od jednog evra, a od tada je kroz 37 zemalja prešao više od 45.000 kilometara.
Uz put su ga opljačkali pirati, u Indiji je uhapšen, skoro je umro posle napada divljeg psa na Tibetu, a u Nepalu je jedva izbegao ženidbu.
Postao je prvi Japanac koji se, u maju 2005. godine, popeo na Mont Everest bez ijednog prevoznog sredstva, a pratio je i 1.300 dug tok reke Gang od izvora, u zapadnom delu Himalaja, do ušća u Bengalskom zalivu, za šta mu je trebalo 35 dana.
Keići je napustio svoju kuću 15. aprila 2001. godine sa 160 jena (1,20 evra) u džepu pošto mu je dosadilo da radi u očevom preduzeću koje se bavi klima uređajima.
„Rekao sam sebi da će moj život uskoro biti završen, a da nisam radio ono što želim. Tad sam odlučio da krenem na ovo putovanje”, priča Keići.
Godinu dana je krstario Japanom, a putovanje mu se toliko dopalo da se u martu 2002. godine ukrcao na trajekt za Južnu Koreju i od tada je, ne vraćajući se u svoju zemlju, na biciklu prokrstario 37 država, među kojima je i Srbija.
„Većini putnika i avanturista potreban je novac, ali umesto da propustim priliku da proputujem svetom, želim da pokažem da se san može ostvariti ako imate jaku volju”.
„Jaka volja je vrlo važna i nadam se da će moje putovanje to i dokazati. Želeo sam da proputujem svet u ranim dvadesetim, ali mi to nije pošlo za rukom dok nisam napunio 28”, rekao je Keići za Dejli Telegraf.
Keići već osam godina putuje bez kreditne kartice i putničkih čekova ali se, kako kaže, snalazi izvođenjem mađioničarskih trikova.
Dosad su mu dva puta ukrali bicikl, a dva su se pokvarila, tako da trenutno vozi peti.
„Nisam želeo da letim avionom zato što sam hteo sve da vidim i osetim. Putujući na biciklu uvek mogu da osetim vazduh i atmosferu nekog mesta”, objasnio je Keići svoju odluku da krstari svetom na dva točka.
Keići je sada u Švajcarskoj i planira da se popne na najviši vrh Evrope, Mon Blan.
Putovanje će potom nastaviti u Africi, odakle će se preko Atlanstskog okeana uputiti u Južnu Ameriku, a u Japan namerava da se vrati preko Severne Amerike, posle više od 10 godina.
Keići veruje da će mu za to trebati još pet godina, a po povratku kući planira da napiše knjigu o svom putovanju.
Najveci svetski reziseri/Roman Polanski
Roman Polanski
18.08.1933, Pariz, Francuska
18.08.1933, Pariz, Francuska
Majka mu je umrla u logoru, ženu su mu ubili Mansonovi sledbenici, a on je spavao s 16-godišnjakinjom zbog čega je osuđen i pobjegao iz SAD-a.
Za Polanskog se zaista može utvrditi jedna opsta i floskulozna rečenica: u životu baš i nije imao puno sreće. Naime, nakon što se kao Raimund Liebling rodio 1933. u Parizu, njegov je otac Poljak 1937. izvojevao svoje i porodica se preselila u Poljsku. Nacistička su ludovanja bila u punom jeku, pa je porodica Polanski silom prilika za samo dve godine završila u koncentracijskom logoru gdje je reditelju umrla majka. Sam je Polanski bio smešten u geto u Krakowu, no nekako je uspeo pobeći te se do kraja rata skrivao po selima sirom Poljske i živio od milostinje katolika. Unatoč ratnim zbivanjima, nije bio opterećen patriotizmom te je često bežao u bioskope gdje su se u ono doba najčešće prikazivali nemački naslovi. Zaljubio se. Iako se nakon svršetka rata našao s ocem, otac ga je često zlostavljao (verojatno zbog vlastitih trauma), a loše se slagao i s maćehom. Ima još i bizarno je: umalo je postao žrtva serijskog ubice na čija je vrata zakucao u vezi oglasa o prodaji bicikla. Snalažljivi je Roman pobegao, a ubica je bio uhvaćen i osuđen. Kasnih ga je četrdesetih otac upisao u tehničku školu, no nemilo se iznenadio što su njegovog sina više zanimala predavanja o filmu te male uloge u pozoristu. Nakon nekoliko početnih iskustava, uspeo je upisati respektabilnu filmsku akademiju u Lodzu gdje je i diplomirao 1959. godine. Pre nego udrimo koju o njegovim filmovima, bitno je reći da je perspektivni svršeni filmaš već u ono vreme govorio pet jezika: ruski, poljski, francuski, engleski te italijanski, a velika su mu strast bile tamne strane ljudske ličnosti (čije je raznolike manifestacije iskusio na vlastitoj koži) što će se uvelike vidjeti i u njegovim delima. Nakon shortova koje je snimio tokom studija, mladi je reditelj odmah pucao u sredinu: naslov 'Knife in the Water' (1962) bio je prvi kvalitetniji poljski film nakon rata i odmah je zaradio nominaciju za stranog Oscara. Umesto da mu je krenulo, sustigao ga opet crni lanac i nakon teške automobilske nesreće je dugo vremena bio prikovan za krevet. Nakon što se oporavio, seli u Veliku Britaniju i snima psihološki triler 'Repulsion' (1965). Iako se film pokazao financijskim neuspehom, snažno je utecao na druge stvaratelje i još k tome kod Polanskog otvorio inspiraciju za slične naslove: priča o paru kojeg posete gangsteri, 'Cul-de-Sac' (1966), nagrađena je i srebrnim i zlatnim medvedom u Berlinu. Nagrade su odradile svoje i Polanski je bio spreman za Hollywood gdje je već ionako prestižnu reputaciju samo potvrdio majstorskim i sofisticiranim trilerom o ženi koja otkriva da nosi đavolje dijete, 'Rosemary's Baby' (1968). Osim predobrih kritika, postao je dobar prijatelj s Miom Farrow koja je glumila glavnu ulogu, a negdje je u tom razdoblju upoznao i Sharon Tate koju je krajem 1968. i oženio. U javnosti su izgledali kao skladan par, no idlila je prekinuta kada je 1969. Sharon (i četvero porodicnih prijatelja) ubijena u osmom mesecu trudnoće, u njihovom vlastitom domu! Nesreća ga nije napustila ni nakon ove tragedije: iste mu je godine umro blizak prijatelj Krzystof Komeda koji je komponovao muziku za gotovo sva njegova dotadašnja dela. Iako se nakon svih nemilih zbivanja preselio u Europu, na scenu i pod svetlo reflektora vratio ga film 'Chinatown' (1974), ali i 'Tenant' (1976) gdje je ponio glavnu ulogu poljskog imigranta. Iako se naoko činilo da je prebrodio sve teškoće i konačno došao na zelenu granu, 1978. ga optužiše za silovanje 13-godišnje Samanthe Geimer, koju je pre samog čina drogirao. Iako se izjasnio krivim po svim točkama optužnice, pobegao je iz SAD-a te od tog razdoblja živi u Francuskoj, vrlo retko putuje i izbegava zemlje poput Velike Britanije koje bi ga mogle izručiti krvožednim Amerima. Unatoč teškim privatnim bitkama, na poslovnom su mu planu cvetale ruže: već je 1979. opet nominiran za Oscara na konto filma 'Tess' (posvetio ga je Tateici) koji je u Francuskoj osvojio mnogobrojne Cesare. Sledećih desetak godina nije se ničim istaknuo, osim činjenicom da je 1989. oženio glumicu Emmanuelle Seigner s kojom danas ima dvoje djece. Na svjetsku se scenu uverljivo vratio poluautobiografskim djelom: 'The Pianist' (2002) s Adrienom Brodyem u glavnim ulogama je u Cannesu osvojio Zlatnu palmu, ali i Oscara za režiju. Većina se njegovog rada smatra psihološkim studijama, a omiljeni su mu motivi veze između žrtve i izvršitelja. Njegov je filmski svet okrutan, groteskan i prepun crnog humora te često sniman iz perspektive voajera.
Najveci svetski reziseri/Ingmar Bergman
Bergman je rođen u Upsali, Švedska. Sin Luteranskog sveštenika Erika Bergmana i njegove žene Karin. Okružen religijskim pritiscima. Imao je veoma teško detinjstvo, i bivao je zatvoren u ormar zbog najbanajlnijih stvari kao što je bilo mokrenje u krevetu. Bio je 2 puta od po 5 meseci u vojsci, i pohađao je Gimnaziju u Stokholmu, kao i Univerzitet. Ne završivši kurseve knnjiževnost i umetnosti,ali je bio veoma zainteresovan za pozorište, a kasnije za film.Iako je odrastao u domu privrženom Luteranstvu, Bergman kaže da je izgubio veru u uzrastu od 8 godina, koje se moglo videti samo u njegovom filmu “Winter light”.
Još od ranih ’60-ih(izuzev perioda kada je živeo u Nemačkoj) Bergman je živeo u Farou gde je snimio veliki broj filmova. Bergman se kasnije preselio u Minhen, tokom dugotrajnih borbi sa Švedskom vladom, zbog navodnog izbegavanja plaćanja poreza i nije se vrati u Švedsku da snimi film, sve do 1982.godine kada je snimio film „Fanny & Alexander“. Bergman je rekao da će ovo biti njegov poslednji film i da će otici u pozorišnu režiju. Od tog perioda snimi o je mnogo televizijskih filmova.
Kao režiser više je išao za intuicijom nego intelektom, i odabrao je miroljubivi način pri kontaktu sa glumcima. Bergman je video sebe kao čoveka sa ogromnom odgovornošću prema njima, kojima se on činio kao saradnik u ranjivim psihološkim aspektima. On je smatrao da režiser istovremeno mora da bude iskren i pruža podršku kako bi omogućio drugima da maksimalno obave svoj posao.
Njegovi filmovi se bave ključnim pitanjima pomora, samoće i vere.Nastoji da budu direktni , ali ne previše stilizovano. Persona, Bergmanov najpoznatiji film, je uobičajen među njegovim radovima je i egzistencijalist i avangarda.
1971.godine Bergman je dobio nagradu „Irving G. Talberg“. Dobio je takođe tri oskra za najbolji strani film „The Virgin Spring“ 1961; „Through a Glass Darkly“ 1962; i „ Fanny and Alexander“ 1984.
Wild Strawberries (1957) (Smultronstället) The Seventh Seal (1957) (Det sjunde inseglet) toplo preporucujem.
Bergman u svojim filmovima tezi literarnom scenariju,te se ponekad gledaocu moze ciniti kao da cita knjigu,a ne da gleda igrani film.
Bergman je vrlo kompleksan umetnik. Rodjen u porodici svestenika,već će se u njegovom najranijem detinjstvu pokazati da su odnosi između roditelja duboko poremećeni – majka je bila zaljubljena u nekog drugog te je nekoliko puta pokušavala napustiti porodicu dok je otac pretio samoubistvom. Stariji ga je brat često zlostavljao u detinjstvu, pa je bio puno bliži s mlađom sestrom (u svojoj biografiji daje naslutiti i neke incestne veze). Kao dečak je često lagao i bio rastrgan između svoje prirode i strogog, krutog odgoja u porodici koja je, kao sveštenička trebala služiti kao primer svima u okolini. Zbog tog razloga odmalena prati osećaj krivice (česta tema njegovog filmskog angažmana), pa se često povlači u sebe i druži s odraslima, posebno s bakom s kojom provodi praznike i priča priče. U svojoj desetoj godini od bogate tetke Anne na poklon dobija laternu magicu (iako ju je teta u biti poklonila njegovu starijem bratu, Ingmar je menja za 100 vojnika) – igračku-filmski projektor uz pomoć koga prikazuje svoje prve projekcije. Od ranog detinjstva izrađuje lutke i sa sestrom priređuje lutkarske predstave, mnogo čita te se u osnovnoj školi prilično loše uklapa u svoju sredinu. U detinjstvu se apsolutno zaljubljuje u Strindbergov lik i delo (kasnije će prema njegovim dramama snimati filmove, a poznato je da je čak živeo u njegovoj rodnoj kući), pa stoga u Stockholmu upisuje studije književnosti, nakon što je u 19. pobegao od kuće. Nakon diplome se zapošljava u pozorištu gde uglavnom obavlja mnoge scenarističke poslove, piše kratke priče i drame. Sa 26. godina i poslom u Hälsingborg City Theatre najmlađi je pozorišni menadžer u Europi, a te iste godine se filmom 'Hets' prvi put probija do voljene sedme umetnosti. Njegove su početke u voljenoj Švedskoj omalovažavali, da bi mu se domaća artistička elita poklonila tek 1953. sa filmom 'Sawdust and Tinsel', a internacionalna publika zbog 'Osmeha u letnjoj noći' 1955. Uslijedili su opštepoznati naslovi poput 'Divljih jagoda' (1957) te 'Sedmog pečata' (1957) koji je osvojio grand prix u Kanu. Prevladavajuća je tematika vezana uz egzistencijalna pitanja, izolaciju pojedinca, porodične odnose, nekvalitu muško-žensku komunikaciju (što mu je još porodično nasleđe), paralelu između boga i oca (sve Bergmanova intimna propitivanja). Često je sarađivao s istom ekipom - glumicama Bibi Andersson, Harriet Andersson, Ingrid Thulin i Liv Ullman ( s kojom se dobro razumeo i neko vreme bio u vezi), te cenjenim kamermanom Svenom Nykvistom. Bio je poznat kao vrlo precizni, vremenom opsednut režiser (ponekad je morao svakog dana snimiti tačno 3 minute filma), sve je moralo biti isplanirano. . Njegova je režija često poređena s baroknim stvaranjem.
Ženio se pet puta – s Else Fisher, Ellen Lundström, Gun Grut i Käbi Laretei (ima najmanje devetero djece), ali najviše je voleo svoju poslednju ženu Ingrid von Rosen koja je 1995. umrla od raka. 1976. je bio uhvaćen i optužen za milionsku utaju poreza, što ga je duboko potreslo, pa se nakon nervnog sloma na devet godina iz protesta odselio iz domovine. Od još šokantnijih podataka, napomenucu da je kao mladić bio poklonik nacizma, a da mu je brat jedan od osnivača nacional-socijalističke stranke u Švedskoj. 2002. je objavio da više neće režirati – sve su ga više mučili zdravstveni problemi, a u biografiji je objasnio da je zbog umora i starosti počeo gubiti svoju strast koja ga do tad nije napuštala. Ipak, raduckao je pomalo u pozorištu objašnjavajući da mu je ono 'uvek bilo verna žena', dok mu je film (posljednji mu je 'Sarabanda' 2003.) bio 'uzbudljiva, strastvena ljubavnica'. Omiljeni su mu reditelji Tarkovski, Kurosawa te Buňuel, a kompozitori Bach i Mozart.
K2
Poručnik Britanske Kraljevske inžinjerije Tomas G. Montgomeri, 1856. godine merio je visine vrhova u Kašmiru. Vrhovima, čija imena meštani nisu znali, dao je prefiks "ka” (od Karakoruma), a brojevi pored davani su gledajući od zapada prema istoku. Varirali su izmedju 8.591 i 8.619 metara. Aritmetička sredina iznosila je 8.611 metara.
Kapetan Henri Hevesen Godvin-Ostin (1834-1923) se 1857. godine priključio Montgomeriju u premeravanju Kašmira. Organizovao je 1861. godine prvu ekspediciju u srce Karakoruma na Baltoro glečer. Verovatno je bio prvi Evropljanin koji je tu stigao.
Čak je indijski Kartografski zavod vrh K 2 nazvao po vodji ove ekspedicije. Poslednjih godina sve cesce je u upotrebi naziv Cogori sto na Balti jeziku znaci: Cogo - velika, ri - planina i mnogo redje Lamba Pahar na kasmirskom jeziku. Tako ga zovu stanovnici koji zive u podnozju planine. Dugo se vrh nazivao i Dapsang. Medjutim kasnije je utvrdjeno da se visoravan po kojoj je dobio ime nalazi 150 km juzno od vrha i da nema nista zajednickog sa vrhom.
USPON NA K 2 PREKO JUGOISTOCNOG GREBENA (Abruzzi Spur) Prvi su ga ispenjali Italijani 1954. On je najblizi "normalnoj" ruti na K2, ali je i dalje veoma tezak i statisticki najopasniji. Ruta pocinje sa oko 1000 m penjanja preko slabo pricvrscenih gomila sitnog kamenja na strmini sa znacajnom opasnosti od lavina od stena koje padaju iz Kampa 1 i vise. Kamp C-1 se podize na visini od 6.050 m. C1 je izlozen ali relativno siguran, sa malo ili nezabelezene opasnosti od lavina. Penjanje na C2 ukljucuje i 50-metara siroku pukotina nazvanu kucni dimnjak (House’s Chimney) koja je sad kao paukova mreza od starih uzadi. Kamp C-2 podize se na visini od 6.700 m. C-2 je zaklonjen velikom stenom, ali moze biti ekstremno (izuzetno) vetrovito i hladno. C2 do C3 je pretezno tehnicka sekcija penjanja, sa oko 400 metara vertikalnog i skoro vertikalnog penjanja na mesaniim stenama i ledu u regionu poznat kao "Black Pyramid" (Crna piramida). Na vrhu piramide (Black Pyramid), kamp C-3 je tradicionalno smesten na Ramenu (Shoulder) na visini od 7.200 m. Mada je vise horizontalan teren (snezna polja sa oko 30 stepeni), on je naklonjen opasnosti od lavina i izuzetnom vetru u levku izmedju K2 i Broad Peak. Od C-3 do C-4 je dug put po snegu do ramena (Shoulder), tipicno ostvaren bez fiksiranja uzeta. Osnovna opasnosti od lavina u ovoj oblasti je sabijanje velikih sekcija Ramena (Shoulder) (nekad mozete osetiti da se pomera ispod vas). Fiksne veze ne mogu da vas zastite od ogromnih lavina koje se dese kada sekcija od Ramena (Shoulder) odvoji, pa je bolje da prelazite ovaj deo brzo i lagano. Kapm C-4, se postavlja na bilo kojoj visini od 7.600 do 7.900 metara na Ramenu (Shoulder). Do vrha K-2 8.611 m potrebno je jos dobrih 16-22 sati. Na vrh se polazi izmedju 22 hi 1 h. Potrebno je poneti uze od 4-5 mm za Tesnac (uzano grlo, Bottleneck), jedan 100-metara uzani kuloar na 8300 metara gde je 80-90 stepeni. Ako je vetrovito i hladno, led u ovom kuloaru moze napraviti izuzetno tesko i izazovno penjanje. Bar 10 penjaca koji su umrli na K2 izgubili su zivote u Tesnacu.
Kapetan Henri Hevesen Godvin-Ostin (1834-1923) se 1857. godine priključio Montgomeriju u premeravanju Kašmira. Organizovao je 1861. godine prvu ekspediciju u srce Karakoruma na Baltoro glečer. Verovatno je bio prvi Evropljanin koji je tu stigao.
Čak je indijski Kartografski zavod vrh K 2 nazvao po vodji ove ekspedicije. Poslednjih godina sve cesce je u upotrebi naziv Cogori sto na Balti jeziku znaci: Cogo - velika, ri - planina i mnogo redje Lamba Pahar na kasmirskom jeziku. Tako ga zovu stanovnici koji zive u podnozju planine. Dugo se vrh nazivao i Dapsang. Medjutim kasnije je utvrdjeno da se visoravan po kojoj je dobio ime nalazi 150 km juzno od vrha i da nema nista zajednickog sa vrhom.
USPON NA K 2 PREKO JUGOISTOCNOG GREBENA (Abruzzi Spur) Prvi su ga ispenjali Italijani 1954. On je najblizi "normalnoj" ruti na K2, ali je i dalje veoma tezak i statisticki najopasniji. Ruta pocinje sa oko 1000 m penjanja preko slabo pricvrscenih gomila sitnog kamenja na strmini sa znacajnom opasnosti od lavina od stena koje padaju iz Kampa 1 i vise. Kamp C-1 se podize na visini od 6.050 m. C1 je izlozen ali relativno siguran, sa malo ili nezabelezene opasnosti od lavina. Penjanje na C2 ukljucuje i 50-metara siroku pukotina nazvanu kucni dimnjak (House’s Chimney) koja je sad kao paukova mreza od starih uzadi. Kamp C-2 podize se na visini od 6.700 m. C-2 je zaklonjen velikom stenom, ali moze biti ekstremno (izuzetno) vetrovito i hladno. C2 do C3 je pretezno tehnicka sekcija penjanja, sa oko 400 metara vertikalnog i skoro vertikalnog penjanja na mesaniim stenama i ledu u regionu poznat kao "Black Pyramid" (Crna piramida). Na vrhu piramide (Black Pyramid), kamp C-3 je tradicionalno smesten na Ramenu (Shoulder) na visini od 7.200 m. Mada je vise horizontalan teren (snezna polja sa oko 30 stepeni), on je naklonjen opasnosti od lavina i izuzetnom vetru u levku izmedju K2 i Broad Peak. Od C-3 do C-4 je dug put po snegu do ramena (Shoulder), tipicno ostvaren bez fiksiranja uzeta. Osnovna opasnosti od lavina u ovoj oblasti je sabijanje velikih sekcija Ramena (Shoulder) (nekad mozete osetiti da se pomera ispod vas). Fiksne veze ne mogu da vas zastite od ogromnih lavina koje se dese kada sekcija od Ramena (Shoulder) odvoji, pa je bolje da prelazite ovaj deo brzo i lagano. Kapm C-4, se postavlja na bilo kojoj visini od 7.600 do 7.900 metara na Ramenu (Shoulder). Do vrha K-2 8.611 m potrebno je jos dobrih 16-22 sati. Na vrh se polazi izmedju 22 hi 1 h. Potrebno je poneti uze od 4-5 mm za Tesnac (uzano grlo, Bottleneck), jedan 100-metara uzani kuloar na 8300 metara gde je 80-90 stepeni. Ako je vetrovito i hladno, led u ovom kuloaru moze napraviti izuzetno tesko i izazovno penjanje. Bar 10 penjaca koji su umrli na K2 izgubili su zivote u Tesnacu.
Himalaji
Himalaji su planinski venac u Aziji, koji razdvaja Indijski potkontinent od platoa Tibeta. Na Himalajima se nalazi najviši planinski vrh na Zemlji Mont Everest. Reč Himalaja sanskritskog je porekla i znači „snežno boravište“ ( od hima „sneg“, i aalaya „boravište“).
Himalaji se protežu oko 2400 km, od Nanga Parbata u Pakistanu na zapadu do Namče Barva na istoku. Širina Himalaja je između 250 i 300 km. Venac Himalaja sastoji se od tri paralelna venca, koji se razlikuju po visini i geološkoj starosti. Najmlađi je Podhimalajski venac sa visinom od oko 1200 m. Venac se sastoji od erozionog materijala sa Himalaja. Paralelno sa tim lancem je lanac Niži Himalaji koji ima visinu između 2000 i 5000 metara. Najseverniji lanac se naziva Veliki Himalaji i najstariji je od tri lanca. Visina mu je veća od 6000 m i tu se nalaze mnogi najviši vrhovi sveta, uključujući i tri najveća Mont Everest, K2 i Kančendžunga. Većina Nepala i Butana leži na Himalajima. Na Himalajima leži i većina od indijskih država Džamu i Kašmir, Himačal Pradeš, Utarančal, Sikim i Arunačal Pradeš, kao i pakistanska država Baltistan. Mali delovi Tibeta leže na Himalajima. Po definiciji Tibetska visoravan nije na Himalajima. Otprilike 750 miliona ljudi živi u području reka koje izviru na Himalajima, a taj broj uključuje i Bangladeš.
Himalaji su među najmlađim planinskim lancima na svetu. Prema modernoj teoriji tektonike ploča, stvaranje Himalaja je rezultat sudara kontinenata ili orogenije duž granice između indo-australijske ploče i eurazijske ploče. Sudar je započeo pre oko 70 miliona godina. Do pre 50 miliona godina pokretna indo-austrazijska ploča zatvorila je okean Tetis, čije je postojanje bilo određeno sedimentnim stenama na okeanskom dnu i vulkanima na njegovom rubu. Pošto su ti sedimenti bili lagani, oni su se nabrali u planinski lanac. Indo-australijska ploča je nastavila da se pokreće horizontalno ispod tibetske visoravni i te sile su gurale visoravan uvis. Kao rezultat toga sudara stvorena je visoravan Arakan Joma u Mijanmaru i andamani i Nikobari.
Indo-australijska ploča se još uvek kreće brzinom 67 mm godišnje . To dovod do rasta Himalaja od 5mm godišnje. Pokreti indijske ploče čine područje seizmički aktivnim.
Himalaji sadrže veliki broj glečera, od kojih je posebno poznat Sjačen glečer, jer je najveći na svetu van arktičkog kruga. Neki od najpoznatijih glečera su: Gangotri, Jamunotri, Nubra, Biafro, Baltoro, Zemu i Kumbz. Najviša područja Himalaja pokrivena su snegom preko cele godine. Na Himalajima se nalaze izvori nekoliko reka, od kojih većina formira dva porečja.
Zapadne reke se kombinuju u sliv Inda. Ind izvire na Tibetu i teče kroz Pakistan do Arabijskog mora.
Većina drugih himalajskih reka otiče Gang-Bramaputra slivom. Dve glavne reke u Gang i Bramaputra. Gang izvire kao Bagirati na glečeru Gangotri i teče jugoistočno kroz nizije severne Indije. Najveće pritoke su Alaknanda i Jamuna. Bramaputra izvire kao Cangpo na zapadnom Tibetu, teče istočno kroz Tibet i zapadno kroz nizije Asama. Gang i Bramaputra sreću se u Bangladešu i utiču u Bengalski zaliv stvarajući najveću rečnu deltu na svetu.
Većina istočnih reka pripada slivu Iravadija, koji izvire na istočnom Tibetu i teče kroz Mijanmar u Andamansko more. Salvin, Mekong, Jangcekjang i Huangho potiču iz delova Tibeta, koji geografski ne pripada Himalajima. Zadnjih godina naučnici primećuju povećanje brzine povlačenja glečera, kao rezultat globalne promene klime. Taj efekat ima potencijalnu mogućnost da bude katastrofalan za stotine hiljada ljudi koji tokom suhe sezone zavise o rekama, koje potiču sa glečera.
Na Himalajima se nalaze stotine jezera. Većina jezera su na visinama manjim od 5000 metara. Što je veća visina jezera su manja. Najveće jezero je Pangong Co, koje se nalazi na granici indije i kineskog Tibeta. Nalazi se na visini od 4600 metara. Široko je 8 km, a dugačko je 134 km. Planinska jezera su izazvana glečerskom aktivnošću.
Himalaji se protežu oko 2400 km, od Nanga Parbata u Pakistanu na zapadu do Namče Barva na istoku. Širina Himalaja je između 250 i 300 km. Venac Himalaja sastoji se od tri paralelna venca, koji se razlikuju po visini i geološkoj starosti. Najmlađi je Podhimalajski venac sa visinom od oko 1200 m. Venac se sastoji od erozionog materijala sa Himalaja. Paralelno sa tim lancem je lanac Niži Himalaji koji ima visinu između 2000 i 5000 metara. Najseverniji lanac se naziva Veliki Himalaji i najstariji je od tri lanca. Visina mu je veća od 6000 m i tu se nalaze mnogi najviši vrhovi sveta, uključujući i tri najveća Mont Everest, K2 i Kančendžunga. Većina Nepala i Butana leži na Himalajima. Na Himalajima leži i većina od indijskih država Džamu i Kašmir, Himačal Pradeš, Utarančal, Sikim i Arunačal Pradeš, kao i pakistanska država Baltistan. Mali delovi Tibeta leže na Himalajima. Po definiciji Tibetska visoravan nije na Himalajima. Otprilike 750 miliona ljudi živi u području reka koje izviru na Himalajima, a taj broj uključuje i Bangladeš.
Himalaji su među najmlađim planinskim lancima na svetu. Prema modernoj teoriji tektonike ploča, stvaranje Himalaja je rezultat sudara kontinenata ili orogenije duž granice između indo-australijske ploče i eurazijske ploče. Sudar je započeo pre oko 70 miliona godina. Do pre 50 miliona godina pokretna indo-austrazijska ploča zatvorila je okean Tetis, čije je postojanje bilo određeno sedimentnim stenama na okeanskom dnu i vulkanima na njegovom rubu. Pošto su ti sedimenti bili lagani, oni su se nabrali u planinski lanac. Indo-australijska ploča je nastavila da se pokreće horizontalno ispod tibetske visoravni i te sile su gurale visoravan uvis. Kao rezultat toga sudara stvorena je visoravan Arakan Joma u Mijanmaru i andamani i Nikobari.
Indo-australijska ploča se još uvek kreće brzinom 67 mm godišnje . To dovod do rasta Himalaja od 5mm godišnje. Pokreti indijske ploče čine područje seizmički aktivnim.
Himalaji sadrže veliki broj glečera, od kojih je posebno poznat Sjačen glečer, jer je najveći na svetu van arktičkog kruga. Neki od najpoznatijih glečera su: Gangotri, Jamunotri, Nubra, Biafro, Baltoro, Zemu i Kumbz. Najviša područja Himalaja pokrivena su snegom preko cele godine. Na Himalajima se nalaze izvori nekoliko reka, od kojih većina formira dva porečja.
Zapadne reke se kombinuju u sliv Inda. Ind izvire na Tibetu i teče kroz Pakistan do Arabijskog mora.
Većina drugih himalajskih reka otiče Gang-Bramaputra slivom. Dve glavne reke u Gang i Bramaputra. Gang izvire kao Bagirati na glečeru Gangotri i teče jugoistočno kroz nizije severne Indije. Najveće pritoke su Alaknanda i Jamuna. Bramaputra izvire kao Cangpo na zapadnom Tibetu, teče istočno kroz Tibet i zapadno kroz nizije Asama. Gang i Bramaputra sreću se u Bangladešu i utiču u Bengalski zaliv stvarajući najveću rečnu deltu na svetu.
Većina istočnih reka pripada slivu Iravadija, koji izvire na istočnom Tibetu i teče kroz Mijanmar u Andamansko more. Salvin, Mekong, Jangcekjang i Huangho potiču iz delova Tibeta, koji geografski ne pripada Himalajima. Zadnjih godina naučnici primećuju povećanje brzine povlačenja glečera, kao rezultat globalne promene klime. Taj efekat ima potencijalnu mogućnost da bude katastrofalan za stotine hiljada ljudi koji tokom suhe sezone zavise o rekama, koje potiču sa glečera.
Na Himalajima se nalaze stotine jezera. Većina jezera su na visinama manjim od 5000 metara. Što je veća visina jezera su manja. Najveće jezero je Pangong Co, koje se nalazi na granici indije i kineskog Tibeta. Nalazi se na visini od 4600 metara. Široko je 8 km, a dugačko je 134 km. Planinska jezera su izazvana glečerskom aktivnošću.
Poslednja igra leptira
ne znam da li ova pesma može da se uporedi sa bilo kojom drugom...
spada u u tri najbolje pesme sa prostora bivse juge
Like a Rolling Stone 1998
The Rolling Stones and Bob Dylan
The "World's Greatest Rock and Roll Band"
Once upon a time you dressed so fine
You threw the bums a dime in your prime, didnt you?
Peopled call, say, beware doll, youre bound to fall
You thought they were all kiddin you
You used to laugh about
Everybody that was hangin out
Now you dont talk so loud
Now you dont seem so proud
About having to be scrounging for your next mea
How does it feel
How does it feel
To be without a home
Like a complete unknown
Like a rolling stone?
Youve gone to the finest school all right, miss lonely
But you know you only used to get juiced in it
And nobody has ever taught you how to live on the street
And now you find out youre gonna have to get used to it
You said youd never compromise
With the mystery tramp, but now you realize
Hes not selling any alibis
As you stare into the vacuum of his eyes
And ask him do you want to make a deal?
How does it feel
How does it feel
To be on your own
With no direction home
Like a complete unknown
Like a rolling stone?
You never turned around to see the frowns on the jugglers and the clowns
When they all come down and did tricks for you
You never understood that it aint no good
You shouldnt let other people get your kicks for you
You used to ride on the chrome horse with your diplomat
Who carried on his shoulder a siamese cat
Aint it hard when you discover that
He really wasnt where its at
After he took from you everything he could steal.
How does it feel
How does it feel
To be on your own
With no direction home
Like a complete unknown
Like a rolling stone?
Princess on the steeple and all the pretty people
Theyre drinkin, thinkin that they got it made
Exchanging all kinds of precious gifts and things
But youd better lift your diamond ring, youd better pawn it babe
You used to be so amused
At napoleon in rags and the language that he used
Go to him now, he calls you, you cant refuse
When you got nothing, you got nothing to lose
Youre invisible now, you got no secrets to conceal.
How does it feel
How does it feel
To be on your own
With no direction home
Great song
TINA TURNER
PROUD MARY/ ROLLIN ON THE RIVER
Y know, every now and then
I think you might like to hear something from us
Nice and easy
But theres just one thing
You see we never ever do nothing
Nice and easy
We always do it nice and rough
So were gonna take the beginning of this song
And do it easy
Then were gonna do the finish rough
This is the way we do proud mary
---------------------------------------
And were rolling, rolling, rolling on the river
Listen to the story
I left a good job in the city
Working for the man every night and day
And I never lost one minute of sleeping
Worrying bout the way things might have been
Big wheel keep on turning
Proud mary keep on burning
And were rolling, rolling
Rolling on the river
Cleaned a lot of plates in memphis
Pumped a lot of tane down in new orleans
But I never saw the good side of the city
Till I hitched a ride on a riverboat queen
Big wheel keep on turning
Proud mary keep on burning
And were rolling, rolling
Rolling on the river
If you come down to the river
I bet you gonna find some people who live
You dont have to worry if you got no money
People on the river are happy to give
Tina Turner - Proud Mary (Barcelona 1990)
Ljudi prirodno hodaju u krugovima
Kada nemaju jasne putokaze, ljudi se prirodno kreću u krug, pokazalo je istraživanje koje je sproveo nemački institut Maks Plank.
Jan Šuman, naučnik u odeljenju za biokibernetiku na tom institutu, kaže da ljudi zaista hodaju u krugovima. "To je dugo postojalo kao mit u raznim pričama, na televiziji i u knjigama, ali niko nije pokušao da utvrdi da li je tačno ili ne. Mi smo to učinili".
"Poslali smo ljude u pustinju, u velike pošumljene prostore, pratili njihovo kretanje pomoću satelitske navigacije i ustanovili da zaista hodaju u krug", kaže Šuman.
U istraživanju je učestvovalo devetoro ljudi koji su hodali saharskom pustinjom u Tunisu i u jednoj šumi. Ustanovljeno je da su svi ili hodali u krug ili bar skretali sa prave linije.
"U početku nismo verovali da ljudi hodaju u krug. Mislili smo da mogu možda nasumice iznenada da skrenu levo ili desno i da se slučajno vraćaju na polazno mesto. U pustinji su to i činili, nasumice su se kretali levo-desno, levo-desno. Ali kada smo otišli u šumu, u njoj su ljudi stvarno hodali u krug, što nas je iznenadilo", kaže Šuman.
Dve osobe koje su po danu hodale pustinjom nisu napravile pun krug, ali su obe skrenule sa pravca. Treća osoba je krenula noću, po mesečini, ali čim su oblaci zaklonili Mesec skrenula je nekoliko puta i počela da hoda u pravcu iz kojeg je došla.
U drugom eksperimentu, šest studenata je odvedeno u veliku ravničarsku sumu. Četvoro je hodalo po oblačnom vremenu i svi su završili hodajući u krug.
Drugo dvoje je održalo pravac, ali Šuman kaže da je to bilo zato što je izašlo Sunce. Kao i oni u pustinji, "hodači" u šumi održavali su pravac orjentišući se prema Suncu.
Treća grupa hodala je sa povezima preko očiju i sa tamponima u ušima.
"Studenti sa zatvorenim očima ponašali su se različito. Jedan je stalno skretao ulevo, drugi ponekad ulevo, ponekad udesno, a ponekad u cik-cak. Teško je bilo pronaći nešto zajedničko među njima", kaže Šuman.
Prema njegovim rečima, nalazi ove studije imaju primenu u svakodnevnom životu. Najvažnije je shvatiti da nije moguće pouzdati se u svoja čula, jer nas ona ponekad varaju.
Šuman dodaje da će ovi rezultati, uz druge testove, doprineti shvatanju kako ljudski mozak obrađuje podatke dobijene od čula i primenjuje ih na orijentaciju u prostoru
Jan Šuman, naučnik u odeljenju za biokibernetiku na tom institutu, kaže da ljudi zaista hodaju u krugovima. "To je dugo postojalo kao mit u raznim pričama, na televiziji i u knjigama, ali niko nije pokušao da utvrdi da li je tačno ili ne. Mi smo to učinili".
"Poslali smo ljude u pustinju, u velike pošumljene prostore, pratili njihovo kretanje pomoću satelitske navigacije i ustanovili da zaista hodaju u krug", kaže Šuman.
U istraživanju je učestvovalo devetoro ljudi koji su hodali saharskom pustinjom u Tunisu i u jednoj šumi. Ustanovljeno je da su svi ili hodali u krug ili bar skretali sa prave linije.
"U početku nismo verovali da ljudi hodaju u krug. Mislili smo da mogu možda nasumice iznenada da skrenu levo ili desno i da se slučajno vraćaju na polazno mesto. U pustinji su to i činili, nasumice su se kretali levo-desno, levo-desno. Ali kada smo otišli u šumu, u njoj su ljudi stvarno hodali u krug, što nas je iznenadilo", kaže Šuman.
Dve osobe koje su po danu hodale pustinjom nisu napravile pun krug, ali su obe skrenule sa pravca. Treća osoba je krenula noću, po mesečini, ali čim su oblaci zaklonili Mesec skrenula je nekoliko puta i počela da hoda u pravcu iz kojeg je došla.
U drugom eksperimentu, šest studenata je odvedeno u veliku ravničarsku sumu. Četvoro je hodalo po oblačnom vremenu i svi su završili hodajući u krug.
Drugo dvoje je održalo pravac, ali Šuman kaže da je to bilo zato što je izašlo Sunce. Kao i oni u pustinji, "hodači" u šumi održavali su pravac orjentišući se prema Suncu.
Treća grupa hodala je sa povezima preko očiju i sa tamponima u ušima.
"Studenti sa zatvorenim očima ponašali su se različito. Jedan je stalno skretao ulevo, drugi ponekad ulevo, ponekad udesno, a ponekad u cik-cak. Teško je bilo pronaći nešto zajedničko među njima", kaže Šuman.
Prema njegovim rečima, nalazi ove studije imaju primenu u svakodnevnom životu. Najvažnije je shvatiti da nije moguće pouzdati se u svoja čula, jer nas ona ponekad varaju.
Šuman dodaje da će ovi rezultati, uz druge testove, doprineti shvatanju kako ljudski mozak obrađuje podatke dobijene od čula i primenjuje ih na orijentaciju u prostoru
Ratko Mladic
Former Yugoslavia
Wanted by the ICTY(The International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia) for genocide, complicity in genocide, crimes against humanity and war crimes
Mladic was a career officer in the Yugoslav Peoples Army(JNA). In 1992 General Mladic joined the army of the Serbian Republic of Bosnia-Herzegovina( Republic of Srpska), established by the Assembly of Bosnian Serbs on 12 May 1992 and became its Commander in Chief. He held this position at least until 22 December 1996.Upon recognition by the international community of the independence of Bosnia-Herzegovina on 6 April 1992, fighting broke out in Sarajevo. The town was subjected to a blockade, to heavy artillery fire and to the action of isolated snipers. Starting in May 1992, the Bosnian Serb Forces(VRS-Serbian acronym)), under Mladic’s command unleashed a campaign of bombardments and sniper shootings against the civilian areas of the town, terrorising, wounding and killing civilians and destroying buildings. The VRS took control of the municipalities situated on the territory of the Serbian Republic of Bosnia-Herzegovina, from where it began a campaign of persecution against the non-Serbian population aimed at forcing them out through expulsions, forced displacements, arrests, murder and imprisonment in detention centres where these people were subjected to cruel treatment both physical and psychological as well as to cruel and inhumane living conditions. The homes, businesses, places of worship and belongings of the non-Serbian population were also pillaged, destroyed and/or confiscated.Between January and March 1993, the VRS launched an attack against the Cerska region in eastern Bosnia, leading to the flight of thousands of Muslims who subsequently sought refuge in the territories controlled by the authorities of the Republic of Bosnia-Herzegovina, which included Srebrenica and Zepa. Despite resolution 819 of the UN Security Council, of 16 April 1993, requiring that all parties to the conflict in the Republic of Bosnia-Herzegovina treat Srebrenica, Zepa, Goradze, Sarajevo(and their surroundings) as “security zones” which should not be the target of any armed attack nor of any other hostile action, the VSR, under the command of General Mladic and by order of Karadzic, attacked the enclave of Srebrenica between the 2 and 11 July 1995.Thousands of Muslim men present in this enclave were forced to surrender to the VRS, and more than 7000 of these captured Bosnian Muslims were summarily executed between the 13 and 19 July 1995. The VRS then tried to cover up the murders of these Muslims in Srebrenica by exhuming the bodies of the victims from the mass graves in order to rebury them in more isolated areas.In addition, from 26 May to 19 June 1995, the VRS captured and held as hostages more than 200 military observers and members of the UN peacekeeping forces, in retaliation for the air raids carried out by NATO against the Bosnian Serb forces.In his capacity as Commander in Chief of the VRS, General Mladic had authority over the entire operations of the VRS and therefore assumed full responsibility for them, given that he was in charge of planning and directing the overall operations of the VRS, as well as controlling the activities of all of its officers and subordinate units.
General_Mladic_pdf DOWNLOAD
Koga zanima postavljam link za skidanje elektronske knjiga sa izjavama Ratka Mladica sa linije fronta nasim i stranim novinarima.Knjigu napisala Ljiljana Bulatovic
Fjodor Dostojevski ,nastavak
Fjodor Mihajlovič Dostojevski rođen je 1821. godine u porodici prilično siromašna čovjeka. Njegov otac bio je vojni ljekar plemićkog porijekla. Radio je u jednoj javnoj bolnici u Moskvi, ali je taj položaj u tadašnjoj Rusiji bio vrlo skroman i obitelj je Dostojevski živjela u skučenom stanu i u okolnostima koje ni u kom slučaju nisu bile raskošne. Otac mu je bio mali tiranin koga su ubili pod nepoznatim okolnostima. (Istraživači književnih djela Dostojevskog obično vide autobiografsku crtu u odnosu koji Ivan Karamazov ima prema ubojstvu svoga oca: iako Ivan nije bio pravi ubojica, svojim mlitavim stavom, i stoga što nije spriječio ubojstvo iako je to mogao učiniti, on je na neki način kriv za ubojstvo oca. Prema tim kritičarima, izlazi, da je Dostojevski cijelog života patio od sličnih osjećaja posredne krivice jer je njegovog oca ubio njegov kočijaš.)Ondje, u moskovskom sirotištu, u onoj uskoj izbi koju dijeli sa svojim bratom, proveo je prve godine svog života. Nikad nije o njima govorio, a ta njegova šutnja uvijek je bila stid ili ponosni strah pred tuđom sućuti. Kad je onda kao mladić izašao iz tog mračnog svijeta, njegovo je djetinjstvo već bilo ugašeno. Zajedno sa svojim bratom u ono je vrijeme beskrajno mnogo čitao i danju i noću. Pun najsnažnijeg oduševljenja za čovječanstvo, on se je upravo bolesno počeo kloniti ljudi. Natjeran novčanom oskudicom otišao je u vojsku, ali ni ondje nije našao prijatelje. Uslijedile su mukle mladenačke godine. Kao junaci svih njegovih knjiga on je živio u nekakvom kutku, sanjareći i razmišljajući.
1844., u dobi od dvadeset i četiri godine, napisao je "strastveno, gotovo u suzama" majstorsku studiju Bijedni ljudi. Pjesniku Nekrasovu povjerio je rukopis na ocjenu. Dva dana prošla su bez odgovora. Noću je sjedio osamljen i zamišljen kod kuće i radio sve dok se svjetiljka nije ugasila. Najednom oko četiri sata ujutro netko je žestoko zazvonio, a kad je Dostojevski začuden otvorio vrata, Nekrasov ulazi u kuću, grli ga, ljubi i kliče mu.
Onda se Naskarov žuri k Bjelinskom, svemoćnom ruskom kritičaru. "Uskrsnuo je novi Gogolj", viče s vrata, mašući rukopisom kao zastavom. "Kod vas Gogolji rastu kao gljive", rekao je nepovjerljivi Bjelinski kojega je ozlovoljilo toliko oduševljenje. Ali kad ga je Dostojevski sljedećeg dana posjetio Bjelinski se sav izmijenio. "Ta ne razumijete što ste stvorili", viče on sav uzbuden na smetenog mladića.
Tako melodramatski odvija se otkriće Dostojevskog kao pjesnika. Bijedni ljudi su kasnije objavljeni u Nekarsovu časopisu. Uspjeh je bio ogroman. A Turgenjev ga je nazvao novom bubuljicom na nosu ruske književnosti.
Tako melodramatski odvija se otkriće Dostojevskog kao pjesnika. Bijedni ljudi su kasnije objavljeni u Nekarsovu časopisu. Uspjeh je bio ogroman. A Turgenjev ga je nazvao novom bubuljicom na nosu ruske književnosti.
Ubrzo biva uhapšen zbog druženja s jednim tajnim društvom mladih ljudi koji su prihvatili socijalističke teorije Sen- Simona i Furijea. Ovi mladi ljudi sastajali su se u kući činovnika Ministarstva vanjskih poslova, Mihajla Petraševskog. Poslije ustanka 1848. godine u nekoliko europskih zemalja, u Rusiji je došlo do vala reakcije; vlast je bila uznemirena i poduzela je drastične mjere prema svim protivnicima. Ljudi iz kruga Petraševskog bili su uhapšeni, među njima i Dostojevski, te osudeni na smrt vješanjem. Rečeno im je da će biti pogubljeni; odveli su ih na mjesto određeno za izvršenje kazne, svezali su im oči, svukli ih do košulja i zavezali za stupove. Tek tada su im pročitali presudu kojom se smrtna kazna pretvara u osam godina robije u Sibiru. Taj dan je ostavio dubok ožljak u duši Dostojevskog. Nikad ga nije sasvim prebolio.
Četiri godine prinudnog rada Dostojevski je proveo u društvu ubojica i lopova, jer tada još nije bilo uvedeno izdvajanje običnih osudenika od političkih. Opisao ih je u Zapisima iz mrtvog doma (1862). Tu su do pojedinosti su ocrtana sva poniženja i teškoće kojima je bio izložen, kao i zločinci među kojima je živio.
Dostojevski je morao pronaći neki izlaz da ne bi sasvim poludio u tom okruženju. Utjehu je našao u kršćanstvu.
Osim toga bilježio je i pojave kod ljudi koji su osim zvjerstva pokazivali i poneku ljudsku osobinu.
Kad su mu najzad raskovali lanac s izranjenih nogu, kad su stupovi ostali za njim kao truli smeđi zid, on je drugi čovjek: zdravlje mu je razoreno, slava raspršena u prašinu, a život uništen, samo njegova radost ostaje nedirnuta i neozlijedena. Još nekoliko godina mora ostati upola slobodan u Sibiru, ali mu nije dopušteno da objavi bilo kakav svoj rad. Ondje u progonstvu, u najgorem očaju i osamljenosti sklapa onaj neobični brak sa svojom prvom, bolesnom i osebujnom ženom.
Kao zaboravljen čovjek vraća se u Petrograd. Njegovi Zapisi iz mrtvog doma, taj nezaboravni opis njegove robije prožete grozom, otkriva ruskom narodu da tik kraj njega postoji neki drugi svijet, pravo čistilište svih patnji. I sam car jeca nad tom knjigom, a tisuće ljudi spominje Dostojevskog. U jednoj jedinoj godini ponovo je izgradena njegova slava, ali sada trajnija nego prije. Zajedno sa svojim bratom osniva časopis u kojem gotovo sve piše sam. Časopis se brzo širi u sve krugove i čini se kao da je sudbina Dostojevskog zauvijek osigurana.
Ali on sam smatrao je da mora još upoznati još jednu zemaljsku patnju, muku emigracije i onaj užasan strah za bijedni svakidašnji kruh. Sibir i katorga, najjezovitija karikatura Rusije, sve je to ipak bila domovina, sada treba da zbog pretjerane ljubavi prema svom narodu upozna još i čežnju što je nomad osjeća za šatorom. Još jednom se mora vratiti u bezimenost, još dublje u tamu prije nego postane pjesnik, junak svojeg naroda. Ubrzo umire mu žena, a nakon toga i njegov brat.
I sada, počinje ono besciljno dugogodišnje lutanje Europom, ona jezovita odvojenost od Rusije, izvora krvi njegova života. S mnogo muke nalazi sklonište u malim niskim svratišnima sobama, punim zadaha siromaštva, demon padavice napada ga sve češće, dugovi, mjenice, obveze tjeraju ga od posla na posao. U meduvremenu ženi se za mladu stenografkinju u kojoj nalazi ženu punu odanosti i s takvim smislom za praktično da je uz njenu pomoć uspio odgovoriti na sve rokove i postepeno se osloboditi novčanih neprilika. Za vrijeme boravka u inozemstvu on mrzi Nijemce u Njemačkoj, Francuze u Francuskoj i to samo zato jer nisu Rusi. On želi jedino osjećati Rusiju, domovinu, samo želi vidjeti ćirilska slova i bar letimično osjetiti dah domaće riječi. Nastaju Zločin i kazna, Idiot, Zli dusi i Igrač, monumentalna djela dvadesetog stoljeća. U roku četiri godine, od 1867. do 1871. njegova obitelj stekla je neku materijalnu sigurnost i mogli su se vratiti u Rusiju.
Od tada pa do kraja života Dostojevski je živio u relativnom miru. Zli dusi su imali veliki uspjeh. Ubrzo po izlasku knjige, ponudili su mu da bude urednik vrlo reakcionarnog nedjeljnog lista princa Meščerskog, Građanin. Njegovo posljednje djelo, Braća Karamazovi, od kojeg je uspio napisati samo prvi tom, radio na drugom tomu kad ga je smrt zadesila, donijelo mu je od svih romana najveću slavu. I govoru održanom prilikom otkrivanja spomenika Puškinu u Moskvi 1880. godine bilo je upućeno mnogo priznanja i donijelo mu još više radosti.
Godinu dana poslije, l0. veljače 1881. umire F.M. Dostojevski. Iz najudaljenijih gradova putuju izaslanstva da mu iskažu posljednju počast. Kovačka ulica, u kojoj je izložen na odru, sva je crna od ljudi koji preplavljuju u jezovitoj šutnji stubište radničke kuće i ispunjavaju uske sobe tik do lijesa. Na tom sprovodu odjednom se na jedan sat ostvaruje sveti san Dostojevskog: jedinstvena Rusija. Onako kao što su se u njegovim djelima osjećala bratimstva svih klasa i staleža u Rusiji tako su i one stotine tisuća iza lijesa u svom bolu bili jedna jedina masa: i mladi prinčevi i raskošno odjeveni popovi i radnici, studenti, ofciri, i lakaji i prosjaci bili su jedna cjelovita Rusija.
Svoja djela pisao je za novac, radi osušene kore kruha, a stvarao ih je u ubitačnim rokovima. Oskudica je Dostojevskog primorala na užurban rad, ali je ujedno potakla njegovu produktivnost i omogućila intenzitet dožvljaja, dramatičnost, izgradnju feljtonističkog" stila. No ta oskudica imala je svoj uzrok i u temperamentu, prirodi samog pisca, koji je mogao i na drugi način, bez oskudice, organizirati svoj život. Dovoljno je zaviriti u njegova pisma, pa da se shvati, što je za njega značilo pisati roman. Bila je to težnja prema najvišem, "sve ili ništa" govorio je.
U njegovim romanima nema "raspjevanosti riječi" i "blještavila literamih ukrasa", ali ima bujnost i opsežnost psihološke raščlambe, strastvenog uranjanja u složeni svijet misli i osjećaja junaka. Njegova paleta je pretežno siva, kao što je siv i sumoran i ambijent, koji slika, ali rečenica teče lako, jednostavno i ne prisiljeno, iznoseći pred nas najsloženije probleme i zacrtavajući oštrim, sigurnim potezima lica i situacije. Kod Dostojevskog gotovo i nema krajolika, opisi prirode su škrti i sjevemjačke, petrogradske prirode, a opisi interijera mračni i oskudni, kao što su mračni i oskudni stanovi, u kojima pretežno žive njegovi junaci. I ti opisi više su usputni: pisac prelazi preko njih, koristeći se samo najnužnijim, sav nadahnut razvijanjem radnje i razgranatošću psihološke analize. Mrzi "literaturu", knjiške manire, i šablone, i traži izraz koji će reproducirati životnu dramatičnost što je nosi u sebi.
Najveći dio njegovih djela potekao je iz Gogoljeve pripovijetke Šinjel i zato je prilikom izlaska piščeva prvijenca Bjelinski rekao: "Rodio se je novi Gogolj!". Po uzoru na njega, Dostojevski je njegov petrogradski kolorit, zabačene četvrti, prljave kućerine, bijedne stanare, svijet, što ne hoda "širokim, osvijetljenim bulevarima u dabrovim kapama ili paradnim kočijama, nego u svojim bijednim rupčagama, na stražnjim stepeništima, koja zaudaraju na pomije" predstavio bijednim studentima, svojim uvrijeđenim i poniženim intelektualcima da bi se kroz njih vinuo do najvažnijih teoretskih i idejnih pitanja svog vremena, ali sve to na širokoj utrtoj Gogoljevoj stazi. S tog novog stajališta on gleda na bivšu književnost kao na neku vrstu "zemljoposjedničke i plemićke književnosti koja je već rekla svoju riječ" i stvara novu, gradsku ili gradansku književnost.
Ako je Puškin "najveselije" ime ruske književnosti, Dostojevski je najtragičnije. Nitko kao on nije prikazao svijet sjena, što se nevidljivo prelamaju kroz ljudsku dušu, nitko tragičnije ocrtao beznadne, sive horizonte i onaj zagušljiv oblak briga, što je obavio čovjeka, gušeći ga i prignječujući težnom. Nitko nije dao dublje onaj gorki bol u plemenitom malom čovjeku, izudaranom bijedom i poniženjima, ili očaj što godinama bezizlazno tumara u zatvorenom krugu, razapet između sanja o ljepšem svijetu i teške stvarnosti, koja se ne mijenja. Svijet Dostojevskog je bogat registar karaktera, likova i individualnosti koji nose u sebi uzbudljiv nemir i tragičan položaj ruskog inteligenta u jednom sistemu, gdje se slobodoumlje ne plaće samo gubljenjem kruha, nego i progonima i Sibirom. Oni nose u sebi duboku potrebu da nađu svoje mjesto i ulogu u životu Rusije, a razlog što ne nalaze, uopće je oznaka inteligencije onog vremena, rastrgane protu riječima, u kojima se prožma novo sa starim, gdje je staro još čvrsto ukopano u društvenim položajima jednog mračnog birokratskog monarhističkog sistema, a novo se još javlja kao nejasan pokret, koji se gubi u svim mogućim utopističkim slutnjama i vizijama. Tadašnja inteligencija je nagrižena i rastrgana i Dostojevski kao njen umjetnički najjači predstavnik, genijalnom snagom razotkriva pred nama tu unutrašnju podvojenost.
Izučavanje stvarnosti mogli bismo kod Dostojevskog, kao uostalom kod gotovo svakog pisca, podijeliti na dva dijela: jedan je studij slikar- realista, koji zalazi u različite sredine i ambijente upoznavajući nove tipove, bilježnik riječi, navike, sudbine različitih ljudi, a drugi studij mislilac, koji osluškuje i prati idejna strujanje svoga vremena i nastoji shvatiti njihov smisao.
Njegova kći, Ljubov govori u svojim uspomenama o ocu kako nakon neuspjeha s "Dvojnikom" nije htio više pisati "iz sebe" te je počeo tražiti nova lica među stanarima mansarda, posjetiocima malih kavana i krčma, s kojima započinje razgovore i bilježi do u sitnice njihove običaje i navike. "Budući da je bio plah", piše ona i nije znao uvijek kako da im se približi, predlagao bi im da igraju s njim biljar. Kako tu igru nije poznavao, a nije ga ni zanimala, prirodno je, da je kod toga gubio dosta novaca. On se, medutim, nije žalio, jer je, igrajući biljar, uočavao mnoge orginalnosti i bilježio orginalne izraze. Opisivao je male ljude, onakve kakve ih je vidio u stvarnosti.
I njegovi prijatelji pričaju da je pozivao često k sebi nepoznate ljude, s kojima se letimično upoznao u kavani, i danima neumorno slušao njihova pričanja. Prijatelji mog oca nisu mogli shvatiti kakvo zadovoljstvo on nalazi u razgovoru sa svakojakim ljudima; no kad su kasnije čitali romane, pronalazili bi u njima tipove, koje su sretali kod Dostojevskog." Dostojevski je, kao i mnogi pisci, proučavao žive modele svojih budućih romana, osluškivao je njihove razgovore, prikupljao karakteristične riječi i pravio bilješke.
On je nastojao da njegova književnost bude i filozofija i politika i religija i znanost. Izuzetan utjecaj pisca na suvremenu književnost i njegovo prijelomno značenje u povijesti književnosti proizlazi iz načina na koji je on uspio književno "oblikovati život" samih ideja. Misaoni stavovi, filozofski problemi i ideološka pitanja u njegovim djelima do te mjere "oživljavaju" da i suvremeni čitalac osjeća kako se tu govori o kretanju njegovih vlastitih misli, onih misli o kojima na stanovit način govori i njegova vlastita sudbina.
Dva su, okvirno gledano, temeljna razloga zbog kojih Dostojevski uspijeva stvoriti djela koja će biti vaa kao uzorak moderne umjetničke forme. Prvi je razlog važnost pitanja o kojima njegovi junaci raspravljaju. Ona imaju toliku važnost da o njima uvijek ovisi "biti ili ne biti" jednog stvarnog, konkretnog čovjeka, čovjeka koji se, tako reći, pojavljuje pred nama obuzet smislom vlastita života. Rasprave koje vode likovi romana nikad nisu nalik ispraznom nadmetanju razlozima i nadmudrivanju.
Drugi je osnovni razlog suvremenosti Dostojevskog sadržan u načinu kako su u njegovim djelima shvaćeni karakteri i kako se, kojim književnim sredstvima i u koje svrhe, umjetnički oblikuje "život ideja". Karaktere romani Dostojevskog obrađuju unutar fabule koja ide tragom nekih presudnih događaja u životu pojedinca i tako njihov život čini sudbinom koja podsjeća na tradiciju umijeća realističkog romana. Fabulu pri tom čini zanimljivom neki zaplet koji izaziva pitanje: "Kako će sve završiti?". Od četiri najbolja romana u trima je tako umorstvo u središtu zanimanja, pa neka vrsta kriminalističke istrage potencira onu grozničavu napetost koja se osjeća kako u postupcima likova tako i u njihovim raspravama o općim, idejnim pitanjima. Ideje se stoga pojavljuje u okvirima nekih izuzetnih situacija; osjeća se atmosfera čekanja konačnih osuda i zločin je prisutan kao stalna prijetnja ili pak kao svojevrsna emocionalna pozadina svakidašnjih zbivanja. Dostojevskog prije svega zanima geneza ideje zločina, pa se javlja tip karakterizacije likova, uvelike različit od onog kakav voli realistički roman. Zločin nije bilo koji zločin; umorstvo oca u Braći Karamazovima nije neki primjer za kršenje općih etičkih načela, nego je prije krajnje određen, stvaran, upravo taj "zločin koji je jedan čovjek u zbilji učinio, a drugi ga je u mislima začeo i tako stvarno skrivio". Dostojevskog zanima taj proces nastajanja životno važnih ideja i njihovih ostvarenja u zbilji; misli ne ostaju samo u glavi "onoga tko razmišlja, ali one ipak postaju zbiljskim jer je umorstvo, na primjer, doista zbiljsko upravo zato što ga je netko najprije mislio". Ideje kojima se romani Dostojevskog najviše bave dobivaju tako neku određenost zbog koje osjećamo da one nisu ništa drugo do sam žvot".
Stoga se javlja i određeno protuslovlje: Dostojevski zastupa neke ideološke stavove, on vjeruje, na primjer, u pravoslavlje i osuđuje svaku ideju napretka, ali njegovi romani zapravo ništa određeno ne zastupaju nego opisuju tek moguće životno važne ideje i tokove njihova razvoja odnosno ostvarivanja. Premda Dostojevski strogo razlikuje izmedu etički pozitivnih i etički negativnih likova, u njegovim romanima etički negativni likovi nisu tek primjeri za način kako ne valja živjeti, nego su redovno životniji, pa čak i prikladniji za neku vrstu identifkacije, od pozitivnih likova.
Romani Dostojevskog i pored sve svoje filozofčnosti "nisu flozofija; oni su književnost koja to iskustvo može prenijeti čitaocima jedino i isključivo na onaj način kakav pripada samo umjetničkoj književnosti. On je začetnik jednog razvoja u umjetničkoj prozi koji misaono previranje i borbu mišljenja čini svojom središnjom temom. Zbog toga se struktura suvremene književnosti naprosto ne može razumjeti bez Dostojevskog. Tko nije pročitao njegove romane, teško može shvatiti ono o čemu se radi" u suvremenoj prozi i o čemu to zapravo njen velik dio govori.
Dostojevski je morao pronaći neki izlaz da ne bi sasvim poludio u tom okruženju. Utjehu je našao u kršćanstvu.
Osim toga bilježio je i pojave kod ljudi koji su osim zvjerstva pokazivali i poneku ljudsku osobinu.
Kad su mu najzad raskovali lanac s izranjenih nogu, kad su stupovi ostali za njim kao truli smeđi zid, on je drugi čovjek: zdravlje mu je razoreno, slava raspršena u prašinu, a život uništen, samo njegova radost ostaje nedirnuta i neozlijedena. Još nekoliko godina mora ostati upola slobodan u Sibiru, ali mu nije dopušteno da objavi bilo kakav svoj rad. Ondje u progonstvu, u najgorem očaju i osamljenosti sklapa onaj neobični brak sa svojom prvom, bolesnom i osebujnom ženom.
Kao zaboravljen čovjek vraća se u Petrograd. Njegovi Zapisi iz mrtvog doma, taj nezaboravni opis njegove robije prožete grozom, otkriva ruskom narodu da tik kraj njega postoji neki drugi svijet, pravo čistilište svih patnji. I sam car jeca nad tom knjigom, a tisuće ljudi spominje Dostojevskog. U jednoj jedinoj godini ponovo je izgradena njegova slava, ali sada trajnija nego prije. Zajedno sa svojim bratom osniva časopis u kojem gotovo sve piše sam. Časopis se brzo širi u sve krugove i čini se kao da je sudbina Dostojevskog zauvijek osigurana.
Ali on sam smatrao je da mora još upoznati još jednu zemaljsku patnju, muku emigracije i onaj užasan strah za bijedni svakidašnji kruh. Sibir i katorga, najjezovitija karikatura Rusije, sve je to ipak bila domovina, sada treba da zbog pretjerane ljubavi prema svom narodu upozna još i čežnju što je nomad osjeća za šatorom. Još jednom se mora vratiti u bezimenost, još dublje u tamu prije nego postane pjesnik, junak svojeg naroda. Ubrzo umire mu žena, a nakon toga i njegov brat.
I sada, počinje ono besciljno dugogodišnje lutanje Europom, ona jezovita odvojenost od Rusije, izvora krvi njegova života. S mnogo muke nalazi sklonište u malim niskim svratišnima sobama, punim zadaha siromaštva, demon padavice napada ga sve češće, dugovi, mjenice, obveze tjeraju ga od posla na posao. U meduvremenu ženi se za mladu stenografkinju u kojoj nalazi ženu punu odanosti i s takvim smislom za praktično da je uz njenu pomoć uspio odgovoriti na sve rokove i postepeno se osloboditi novčanih neprilika. Za vrijeme boravka u inozemstvu on mrzi Nijemce u Njemačkoj, Francuze u Francuskoj i to samo zato jer nisu Rusi. On želi jedino osjećati Rusiju, domovinu, samo želi vidjeti ćirilska slova i bar letimično osjetiti dah domaće riječi. Nastaju Zločin i kazna, Idiot, Zli dusi i Igrač, monumentalna djela dvadesetog stoljeća. U roku četiri godine, od 1867. do 1871. njegova obitelj stekla je neku materijalnu sigurnost i mogli su se vratiti u Rusiju.
Od tada pa do kraja života Dostojevski je živio u relativnom miru. Zli dusi su imali veliki uspjeh. Ubrzo po izlasku knjige, ponudili su mu da bude urednik vrlo reakcionarnog nedjeljnog lista princa Meščerskog, Građanin. Njegovo posljednje djelo, Braća Karamazovi, od kojeg je uspio napisati samo prvi tom, radio na drugom tomu kad ga je smrt zadesila, donijelo mu je od svih romana najveću slavu. I govoru održanom prilikom otkrivanja spomenika Puškinu u Moskvi 1880. godine bilo je upućeno mnogo priznanja i donijelo mu još više radosti.
Godinu dana poslije, l0. veljače 1881. umire F.M. Dostojevski. Iz najudaljenijih gradova putuju izaslanstva da mu iskažu posljednju počast. Kovačka ulica, u kojoj je izložen na odru, sva je crna od ljudi koji preplavljuju u jezovitoj šutnji stubište radničke kuće i ispunjavaju uske sobe tik do lijesa. Na tom sprovodu odjednom se na jedan sat ostvaruje sveti san Dostojevskog: jedinstvena Rusija. Onako kao što su se u njegovim djelima osjećala bratimstva svih klasa i staleža u Rusiji tako su i one stotine tisuća iza lijesa u svom bolu bili jedna jedina masa: i mladi prinčevi i raskošno odjeveni popovi i radnici, studenti, ofciri, i lakaji i prosjaci bili su jedna cjelovita Rusija.
Svoja djela pisao je za novac, radi osušene kore kruha, a stvarao ih je u ubitačnim rokovima. Oskudica je Dostojevskog primorala na užurban rad, ali je ujedno potakla njegovu produktivnost i omogućila intenzitet dožvljaja, dramatičnost, izgradnju feljtonističkog" stila. No ta oskudica imala je svoj uzrok i u temperamentu, prirodi samog pisca, koji je mogao i na drugi način, bez oskudice, organizirati svoj život. Dovoljno je zaviriti u njegova pisma, pa da se shvati, što je za njega značilo pisati roman. Bila je to težnja prema najvišem, "sve ili ništa" govorio je.
U njegovim romanima nema "raspjevanosti riječi" i "blještavila literamih ukrasa", ali ima bujnost i opsežnost psihološke raščlambe, strastvenog uranjanja u složeni svijet misli i osjećaja junaka. Njegova paleta je pretežno siva, kao što je siv i sumoran i ambijent, koji slika, ali rečenica teče lako, jednostavno i ne prisiljeno, iznoseći pred nas najsloženije probleme i zacrtavajući oštrim, sigurnim potezima lica i situacije. Kod Dostojevskog gotovo i nema krajolika, opisi prirode su škrti i sjevemjačke, petrogradske prirode, a opisi interijera mračni i oskudni, kao što su mračni i oskudni stanovi, u kojima pretežno žive njegovi junaci. I ti opisi više su usputni: pisac prelazi preko njih, koristeći se samo najnužnijim, sav nadahnut razvijanjem radnje i razgranatošću psihološke analize. Mrzi "literaturu", knjiške manire, i šablone, i traži izraz koji će reproducirati životnu dramatičnost što je nosi u sebi.
Najveći dio njegovih djela potekao je iz Gogoljeve pripovijetke Šinjel i zato je prilikom izlaska piščeva prvijenca Bjelinski rekao: "Rodio se je novi Gogolj!". Po uzoru na njega, Dostojevski je njegov petrogradski kolorit, zabačene četvrti, prljave kućerine, bijedne stanare, svijet, što ne hoda "širokim, osvijetljenim bulevarima u dabrovim kapama ili paradnim kočijama, nego u svojim bijednim rupčagama, na stražnjim stepeništima, koja zaudaraju na pomije" predstavio bijednim studentima, svojim uvrijeđenim i poniženim intelektualcima da bi se kroz njih vinuo do najvažnijih teoretskih i idejnih pitanja svog vremena, ali sve to na širokoj utrtoj Gogoljevoj stazi. S tog novog stajališta on gleda na bivšu književnost kao na neku vrstu "zemljoposjedničke i plemićke književnosti koja je već rekla svoju riječ" i stvara novu, gradsku ili gradansku književnost.
Ako je Puškin "najveselije" ime ruske književnosti, Dostojevski je najtragičnije. Nitko kao on nije prikazao svijet sjena, što se nevidljivo prelamaju kroz ljudsku dušu, nitko tragičnije ocrtao beznadne, sive horizonte i onaj zagušljiv oblak briga, što je obavio čovjeka, gušeći ga i prignječujući težnom. Nitko nije dao dublje onaj gorki bol u plemenitom malom čovjeku, izudaranom bijedom i poniženjima, ili očaj što godinama bezizlazno tumara u zatvorenom krugu, razapet između sanja o ljepšem svijetu i teške stvarnosti, koja se ne mijenja. Svijet Dostojevskog je bogat registar karaktera, likova i individualnosti koji nose u sebi uzbudljiv nemir i tragičan položaj ruskog inteligenta u jednom sistemu, gdje se slobodoumlje ne plaće samo gubljenjem kruha, nego i progonima i Sibirom. Oni nose u sebi duboku potrebu da nađu svoje mjesto i ulogu u životu Rusije, a razlog što ne nalaze, uopće je oznaka inteligencije onog vremena, rastrgane protu riječima, u kojima se prožma novo sa starim, gdje je staro još čvrsto ukopano u društvenim položajima jednog mračnog birokratskog monarhističkog sistema, a novo se još javlja kao nejasan pokret, koji se gubi u svim mogućim utopističkim slutnjama i vizijama. Tadašnja inteligencija je nagrižena i rastrgana i Dostojevski kao njen umjetnički najjači predstavnik, genijalnom snagom razotkriva pred nama tu unutrašnju podvojenost.
Izučavanje stvarnosti mogli bismo kod Dostojevskog, kao uostalom kod gotovo svakog pisca, podijeliti na dva dijela: jedan je studij slikar- realista, koji zalazi u različite sredine i ambijente upoznavajući nove tipove, bilježnik riječi, navike, sudbine različitih ljudi, a drugi studij mislilac, koji osluškuje i prati idejna strujanje svoga vremena i nastoji shvatiti njihov smisao.
Njegova kći, Ljubov govori u svojim uspomenama o ocu kako nakon neuspjeha s "Dvojnikom" nije htio više pisati "iz sebe" te je počeo tražiti nova lica među stanarima mansarda, posjetiocima malih kavana i krčma, s kojima započinje razgovore i bilježi do u sitnice njihove običaje i navike. "Budući da je bio plah", piše ona i nije znao uvijek kako da im se približi, predlagao bi im da igraju s njim biljar. Kako tu igru nije poznavao, a nije ga ni zanimala, prirodno je, da je kod toga gubio dosta novaca. On se, medutim, nije žalio, jer je, igrajući biljar, uočavao mnoge orginalnosti i bilježio orginalne izraze. Opisivao je male ljude, onakve kakve ih je vidio u stvarnosti.
I njegovi prijatelji pričaju da je pozivao često k sebi nepoznate ljude, s kojima se letimično upoznao u kavani, i danima neumorno slušao njihova pričanja. Prijatelji mog oca nisu mogli shvatiti kakvo zadovoljstvo on nalazi u razgovoru sa svakojakim ljudima; no kad su kasnije čitali romane, pronalazili bi u njima tipove, koje su sretali kod Dostojevskog." Dostojevski je, kao i mnogi pisci, proučavao žive modele svojih budućih romana, osluškivao je njihove razgovore, prikupljao karakteristične riječi i pravio bilješke.
On je nastojao da njegova književnost bude i filozofija i politika i religija i znanost. Izuzetan utjecaj pisca na suvremenu književnost i njegovo prijelomno značenje u povijesti književnosti proizlazi iz načina na koji je on uspio književno "oblikovati život" samih ideja. Misaoni stavovi, filozofski problemi i ideološka pitanja u njegovim djelima do te mjere "oživljavaju" da i suvremeni čitalac osjeća kako se tu govori o kretanju njegovih vlastitih misli, onih misli o kojima na stanovit način govori i njegova vlastita sudbina.
Dva su, okvirno gledano, temeljna razloga zbog kojih Dostojevski uspijeva stvoriti djela koja će biti vaa kao uzorak moderne umjetničke forme. Prvi je razlog važnost pitanja o kojima njegovi junaci raspravljaju. Ona imaju toliku važnost da o njima uvijek ovisi "biti ili ne biti" jednog stvarnog, konkretnog čovjeka, čovjeka koji se, tako reći, pojavljuje pred nama obuzet smislom vlastita života. Rasprave koje vode likovi romana nikad nisu nalik ispraznom nadmetanju razlozima i nadmudrivanju.
Drugi je osnovni razlog suvremenosti Dostojevskog sadržan u načinu kako su u njegovim djelima shvaćeni karakteri i kako se, kojim književnim sredstvima i u koje svrhe, umjetnički oblikuje "život ideja". Karaktere romani Dostojevskog obrađuju unutar fabule koja ide tragom nekih presudnih događaja u životu pojedinca i tako njihov život čini sudbinom koja podsjeća na tradiciju umijeća realističkog romana. Fabulu pri tom čini zanimljivom neki zaplet koji izaziva pitanje: "Kako će sve završiti?". Od četiri najbolja romana u trima je tako umorstvo u središtu zanimanja, pa neka vrsta kriminalističke istrage potencira onu grozničavu napetost koja se osjeća kako u postupcima likova tako i u njihovim raspravama o općim, idejnim pitanjima. Ideje se stoga pojavljuje u okvirima nekih izuzetnih situacija; osjeća se atmosfera čekanja konačnih osuda i zločin je prisutan kao stalna prijetnja ili pak kao svojevrsna emocionalna pozadina svakidašnjih zbivanja. Dostojevskog prije svega zanima geneza ideje zločina, pa se javlja tip karakterizacije likova, uvelike različit od onog kakav voli realistički roman. Zločin nije bilo koji zločin; umorstvo oca u Braći Karamazovima nije neki primjer za kršenje općih etičkih načela, nego je prije krajnje određen, stvaran, upravo taj "zločin koji je jedan čovjek u zbilji učinio, a drugi ga je u mislima začeo i tako stvarno skrivio". Dostojevskog zanima taj proces nastajanja životno važnih ideja i njihovih ostvarenja u zbilji; misli ne ostaju samo u glavi "onoga tko razmišlja, ali one ipak postaju zbiljskim jer je umorstvo, na primjer, doista zbiljsko upravo zato što ga je netko najprije mislio". Ideje kojima se romani Dostojevskog najviše bave dobivaju tako neku određenost zbog koje osjećamo da one nisu ništa drugo do sam žvot".
Stoga se javlja i određeno protuslovlje: Dostojevski zastupa neke ideološke stavove, on vjeruje, na primjer, u pravoslavlje i osuđuje svaku ideju napretka, ali njegovi romani zapravo ništa određeno ne zastupaju nego opisuju tek moguće životno važne ideje i tokove njihova razvoja odnosno ostvarivanja. Premda Dostojevski strogo razlikuje izmedu etički pozitivnih i etički negativnih likova, u njegovim romanima etički negativni likovi nisu tek primjeri za način kako ne valja živjeti, nego su redovno životniji, pa čak i prikladniji za neku vrstu identifkacije, od pozitivnih likova.
Romani Dostojevskog i pored sve svoje filozofčnosti "nisu flozofija; oni su književnost koja to iskustvo može prenijeti čitaocima jedino i isključivo na onaj način kakav pripada samo umjetničkoj književnosti. On je začetnik jednog razvoja u umjetničkoj prozi koji misaono previranje i borbu mišljenja čini svojom središnjom temom. Zbog toga se struktura suvremene književnosti naprosto ne može razumjeti bez Dostojevskog. Tko nije pročitao njegove romane, teško može shvatiti ono o čemu se radi" u suvremenoj prozi i o čemu to zapravo njen velik dio govori.
Post posvecen Fjodoru Dostojevskom
Fjodor Mihajlovic Dostojevski (1821-1881)
ORIGINALNI NOTES DOSTOJEVSKOG ZA POGLAVLJE BRACE KARAMAZOV
"Life is in ourselves and not in the external," writes Fyodor Dostoevsky in a letter to his brother dated December 22, 1849. "To be a human being among human beings, and remain one forever, no matter what misfortunes befall, not to become depressed, and not to falter--this is what life is, herein lies its task." (The Brothers Karamazov)
F.M. Dostojevski (1821 - 1881) je ruski književnik. Životni put jedog od najvecih svetskih pisaca bio je više nego težak: siromaštvo, neizljeciva epilepsija, smrtna kazna, progonstvo u Sibir, umiranje najbližih - samo su etape njegova križnog puta. 1843. završava vojnu akademiju, daje ostavku, prodaje imanje i posvecuje se pisanju. Pridružuje se utopijskom krugu socijalista. U svojim romanima Dostojevski kao prvi medu ruskim piscima prikazuje urbanu sredinu punu teške i turebne tragicnosti koja guši sve oko sebe. Tragajuci za skrivenim pobudama ljudskih postupaka, tražeci odgovore na egzistencijalna pitanja ali i moralna i filozofska pitanja covjekovog postojanja, pri cemu prodire u dušu i psihu covjeka, donoseci psihološke portrete svojih junaka. U oblikovanju služi se unutarnjim monologom, reproducira snove, a potrebnu pozonost posvecuje diskusijama i polemikama svojih likova glede vjerskih, moralnih i filozofskih pitanja. Time je snažno djelovao na razvoj moderne europske proze dvadesetog stoljeca. Romane Dostojevskog prati njegova publika kroz koju izlaže svoja politicka, vjerska i socijalna nacela.
PAD BERLINSKOG ZIDA
Basic Facts (at the time of July 31, 1989)
Total border lenght around West Berlin: 96 mi / 155 km
Border between East and West Berlin: 27 mi / 43.1 km
Border between West Berlin and East Germany: 69 mi / 111.9 km
Border through residential areas in Berlin: 23 mi / 37 km
Concrete segment wall: 3.6m (11.81 ft.) high, 66 mi / 106 km
Wire mesh fencing: 41 mi / 66.5 km
Anti-vehicle trenches: 65 mi / 105.5 km
Contact or signal fence: 79 mi / 127.5 km
Column track: 6-7 m (7.33 yd) wide, 77 mi / 124.3 km
Number of watch towers: 302
Number of bunkers: 20
Persons killed on the Berlin Wall: 192
Persons injured by shooting: ca. 200
Berlin Wall Timeline
May 8, 1945
World War II is over and Berlin is divided into 4 sectors:
the American, British, French in the West and
the Soviet in the East
June 30, 1946 At the instigation of the Soviet Military administration the demarcation line between East and West Germany is safeguarded
October 29, 1946 A 30 day valid Interzonenpass is required to travel between the sectors in Germany
June 23, 1948 Currency reform in Berlin, Berlin is divided into two different currency zones
June 24, 1948 Begin of the Berlin blockade
June 25, 1948 Berlin Airlift begins
May 12, 1949 End of Berlin blockade
May 24, 1949 Federal Republic of Germany is founded
(West Germany)
September 30, 1949 End of Berlin Airlift
October 7, 1949 German Democratic Republic is founded
(East Germany)
May 26, 1952 Border between East and West Germany and between East Germany and West Berlin is closed. Only the border between East and West Berlin is still opened
June 17, 1953 Uprising of East Berlin building workers against the imposition of increased working norms, suppression by Red Army tanks
November 14, 1953 The Western Powers waive the Interzonenpass, the Soviet Union follows but East German citizen need a permission to travel to the West
December 11, 1957 Leaving East Germany without permission is forbidden and violations are prosecuted with prison up to three years
August 13, 1961 The Berlin sectorial border between East and West Berlin is closed, barriers are built
August 14, 1961 Brandenburg Gate is closed
August 26, 1961 All crossing points are closed for West Berlin citizens
June 26, 1963 President J. F. Kennedy visits Berlin and says: "Ich bin ein Berliner." ("I am a Berliner.")
December 17, 1963 West Berliner citizen may visit East Berlin the first time after more than two years
September 3, 1971 Four Power's Agreement over Berlin
visiting becomes easier for West Berliners
June 12, 1987 President Ronald Reagan visits Berlin and urges Soviet leader Mikhail Gorbachev to tear down the Berlin Wall.
September 10, 1989 Hungarian government opens border for East German refugees
November 9, 1989 Berlin Wall is opened
December 22, 1989 Brandenburg Gate is opened
October 3, 1990 Germany is reunited
Total border lenght around West Berlin: 96 mi / 155 km
Border between East and West Berlin: 27 mi / 43.1 km
Border between West Berlin and East Germany: 69 mi / 111.9 km
Border through residential areas in Berlin: 23 mi / 37 km
Concrete segment wall: 3.6m (11.81 ft.) high, 66 mi / 106 km
Wire mesh fencing: 41 mi / 66.5 km
Anti-vehicle trenches: 65 mi / 105.5 km
Contact or signal fence: 79 mi / 127.5 km
Column track: 6-7 m (7.33 yd) wide, 77 mi / 124.3 km
Number of watch towers: 302
Number of bunkers: 20
Persons killed on the Berlin Wall: 192
Persons injured by shooting: ca. 200
Berlin Wall Timeline
May 8, 1945
World War II is over and Berlin is divided into 4 sectors:
the American, British, French in the West and
the Soviet in the East
June 30, 1946 At the instigation of the Soviet Military administration the demarcation line between East and West Germany is safeguarded
October 29, 1946 A 30 day valid Interzonenpass is required to travel between the sectors in Germany
June 23, 1948 Currency reform in Berlin, Berlin is divided into two different currency zones
June 24, 1948 Begin of the Berlin blockade
June 25, 1948 Berlin Airlift begins
May 12, 1949 End of Berlin blockade
May 24, 1949 Federal Republic of Germany is founded
(West Germany)
September 30, 1949 End of Berlin Airlift
October 7, 1949 German Democratic Republic is founded
(East Germany)
May 26, 1952 Border between East and West Germany and between East Germany and West Berlin is closed. Only the border between East and West Berlin is still opened
June 17, 1953 Uprising of East Berlin building workers against the imposition of increased working norms, suppression by Red Army tanks
November 14, 1953 The Western Powers waive the Interzonenpass, the Soviet Union follows but East German citizen need a permission to travel to the West
December 11, 1957 Leaving East Germany without permission is forbidden and violations are prosecuted with prison up to three years
August 13, 1961 The Berlin sectorial border between East and West Berlin is closed, barriers are built
August 14, 1961 Brandenburg Gate is closed
August 26, 1961 All crossing points are closed for West Berlin citizens
June 26, 1963 President J. F. Kennedy visits Berlin and says: "Ich bin ein Berliner." ("I am a Berliner.")
December 17, 1963 West Berliner citizen may visit East Berlin the first time after more than two years
September 3, 1971 Four Power's Agreement over Berlin
visiting becomes easier for West Berliners
June 12, 1987 President Ronald Reagan visits Berlin and urges Soviet leader Mikhail Gorbachev to tear down the Berlin Wall.
September 10, 1989 Hungarian government opens border for East German refugees
November 9, 1989 Berlin Wall is opened
December 22, 1989 Brandenburg Gate is opened
October 3, 1990 Germany is reunited
Пријавите се на:
Постови (Atom)
